Gusinjanin Afrim Đonbalaj, koji sa suprugom i sinom živi u planinskom selu Vusanje, ističe da mu imanje od 50 ari nije dovoljno da bi mogao da nešto da uštedi baveći se poljoprivredom, Na ovom kako tvrdi, nevelikom imanju, pored porodične kuće ima i dva pomoćna objekta, gdje čuva malo stado - dvije krave i jedno june. I to mu je, kaže on, cjelokupna imovina.
Naš domaćin Afrim, onako kroz smiješak, da se za sebe ne može reći ni da je stočar ni da je zemljoradnik, te da je prinuđen da se bavi o jednom i drugom granom poljoprivrede zato što je površina obradive zemlje kojom raspolaže i stočni fond koji posjeduje mu prosto to ne dozvoljavaju.
Prima oko 120 eura socijalne pomoći, a supruga mu na ime tjelesnog oštećenja dobija 78 eura, te im je to mjsrčno na raspolaganju za mjesečne potrebštine. Trude se da imaju ono najosnovnije, jer im je potrebno dosta novca za liječenje supruge, koja je do sada imala već nekoliko operacija u bolnicama u Beranama i Podgorici. Sve ostalo potrebe na svakodnevne potrebštine i ostale obaveze.
Domaćinstvo Đonbalaj broji tri člana, pored Afrima i njegove supruge u kući još živi i sin, srednjoškolac, koji pohađa školu u Plavu.
– Tu sam sa suprugom i sinom koji pohađa srednju školu u Plavu, a dvije ćerke su nam udate. Snalazimo se za život, ali dosta je teško. Posjedujemo dvije krave, pa nam mlijeko i sir ne fale, a bude i mesa. Zemlje je malo, ali dovoljno da posijemo onoliko povrća koliko nam je potrebno. Prijatelj mi daje na raspolaganje njegovu zemlju da koristim, pa tako pokosim sijeno za stoku koju imam, da ne bih kupovao. Treba puno para za liječenje supruge, a treba obezbijediti i za struju, druge dažbine i kućne potrebe – kazao nam je naš domaćin.
Afrim Đonbalaj se žali da je selo opustjelo, i da gotovo da kod nas i nema više seoskih zajednica koje su samo prije nekolikod ecenija živjele i egzistirale u plavkom i guinjskom kraju. Kako kaže, ljudi iz ovig krajeva su se tražeći bolje uslove za život raselili na sve četiri strane svijeta.
– Narod ode po svijetu tražeći lagodniji život i viši standard i zaradu, pa nema više ko kome ni ruke da doda. Ne može se čovjek zaposliti, ne može naći zanimanje da bi se nečim mogao baviti, životari se od danas so sjutra. Dan za danom prolatzi i to je sve. Eto, ni moj sin kad završi srednju školu ne zna šta će raditi. Za dalje školovanje nemamo uslova, da ga zaposlim ovdje nema šanse, pa se bojim da će i njemu jedini spas biti inostranstvo, a ja i supriga bojim se ostaćemo sami – pribojava se naš domaćim Afrim Đonbalaj.
N.V.

---