- Piše: Čedomir Antić
Bivši savjetnik bivšeg predsjednika
Borisa Tadića,
Mlađan Đorđević, objavio je jedan tekst u novinama „Danas”. Tvrdi da
Vučić i patrijarh
Irinej u interesu SNS-a zloupotrebljavaju obespravljenost Srba i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Uporedio ih je sa
Pajom i
Jaretom. Uvreda je za srpskog patrijarha da ga neko uporedi sa komičnim likom antijunaka iz jedne televizijske serije iz vremena socijalizma, ali šta očekivati od osobe koja je bila savjetnik i za crkvena pitanja vjetropirastog Borisa Tadića.
Iskreno, kada neko spomene Paju i Jareta ja prvo pomislim na istoričare akademike
Šerba Rastodera i
Živka Andrijaševića, ali to je već moj problem.
Mi smo u Srbiji odlično prošli kakve političare imamo. U uslovima obespravljenosti srpskog naroda u Crnoj Gori logično je da svi, a posebno oni kojima su na srcu ljudska prava podignu glas protesta. Ako su već protiv nacionalizma, treba da prate rad vlasti i nacionalista, koreći ih kada izvitopere opšteprihvaćeni, univerzalni cilj. Samo kod nas branioci ljudskih i građanskih prava listom znaju da je jedini legitimni cilj napada sve što je srpsko.
Đorđević napada patrijarha za politizaciju, ali, iskreno, da li je ova vrsta politizacije crkve postojala u doba
Miloševića? Nije. Zar nije SPC javno ispravljala saopštenje predsjedništva sa prvog susreta Miloševića i patrijarha
Pavla? Zar nije 1992. i 1999. jedina od narodnih ustanova pozvala na predsjednikovu smjenu? Zar nije Miloševićeva vlada 1997. zabranila proslavu Sv. Save u školama, samo kako bi kaznila SPC zbog pomoći pobunjenim studentima? Ova vrsta politizacije počela je od vremena Borisa Tadića.
Odakle Đorđeviću pravo da nekog naziva političkim Jaretom – priglupim štićenikom koji zavisi od svog starijeg kolege? O Vučiću mogu da kažem sve najgore, ali je on uspio da izađe iz sjenke
Vojislava Šešelja i postane predsjednik držeći nekadašnja svoja dva šefa (spomenutog i
Tomislava Nikolića) kao poslušne političke marionete. Da li je takva situacija i sa Mlađanom Đorđevićem? U Narodnu kancelariju, u ministarstvo i u predsjedništvo on nije dolazio ni zato što je veliki socijalni radnik (a za to se koliko razabirem iz šturih dostpunih biografija na FPN-u školovao), ni kao poznati političar, ni zato što je „visok, lijep i plav” – već zato što je kum
Dragana Đilasa.
Dvanaest godina učestvujem u izradi
Izvještaja o političkim pravima srpskog naroda u regionu. Finansiram ih sopstvenim novcem. Na tom poslu imao sam kontakte i sa demokratskim i sa naprednjačkim vladama. Imao bih i sa generalom
Nedićem kada bi ga, kojom nesrećom, nacisti ponovo instalirali. Nisam bio zadovoljan spremnošću jednih i drugih da vode ozbiljnu, modernu, državotvornu i evropsku politiku prema srpskom narodu izvan Srbije. Moram, međutim, da kažem da između dvije vlade postoji razlika. Tadić me je uputio na savjetnika Đorđevića, Vučić na generalnog sekretara Predsjedništva
Selakovića. Sa obojicom sam na „ti”. Dok je prvi stalno tvrdio da su patriote (kakav je on) u vlasti u manjini, Selaković iz pristojnosti prikriva, ali ne može da sakrije beskrajno poštovanje prema Vučiću i značaj koji pridaje SNS-u. „Demokrata” me je na prvom sastanku grdio zbog jednog sasvim umjerenog intervjua koji sam dao
„Vremenu”. „Naprednjak” je zbog „nacionalne stvari” prećutao da je upoznat sa sadržajem devet govora koje sam držao širom Srbije u kojima sam Vučića nazivao i „sumanutim tiraninom”. Prvi se još i posvađao sa vođama srpskih stranaka u Makedoniji i Crnoj Gori, a prepustio je predsjednika SDSS-a u Hrvatskoj gnjevu Tadićevog drugara tadašnjeg predsjednika Hrvatske
Iva Josipovića... Sadašnja vlast u Srbiji ne vodi ni dobru ni iskrenu politiku prema srpskom narodu u regionu, ali je podigla glas protiv progona, a u narodni opstanak je uloženo daleko više novca nego ranije. To nije ni blizu sličnih investicija Hrvatske, Mađarske ili Bugarske, ali je više nego u Tadićevo vrijeme.
Konačno, ta ideja da srpski predsjednik ne treba da spominje prava srpskog naroda u Crnoj Gori?! „Zaboga, podijeliće Srbe i Crnogorce ujedinjene u litijama!” Srbija treba da podržava odbranu ljudskih i građanskih prava svih ugroženih građana Crne Gore, ali svakako ne treba da prestane da bude matica srpskog naroda. Ako Tadić nije htio da ustane protiv montefašizma i zbog tate i đeda nije
Đukanoviću htio da naplati ni onih 5 odsto koliko je bio obavezan da daje za zajedničku državu – a nije – ne znači da država i dalje treba da vodi takvu politiku. Mi smo Srbija i vodimo računa o Srbima. Upravo su nas funkcioneri DS-a glupim tezama tipa „mi prihvatamo sve što želi većinska Crna Gora a tome se ne protiv EU” i doveli u ovakvu krizu.
(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)
)){kind=small}
