- Piše: Božidar Čarmak

Kako čovjek koji nije dobrodošao nigdje u pravoslavlju može prijetiti formiranjem pravoslavne crkve? Nemoć nikad veća, skrupule nikada manje. Ako su dobrodušni Crnogorci dozvolili Milu Đukanoviću i njegovim savjetnicima da od crnogorstva stvori ustaštvo, od srpstva – dukljanstvo, ako mu se za trenutak učinilo da politička, kriminalna i finansijska moć mogu sve, sada sve te zablude uporno i strmoglavo padaju u vodu.

Naivan je onaj ko misli da je forsiranje Tompsona na RTCG obična provokacija sopstvenog naroda. U tome treba vidjeti i čuti vučji zov jednog nemoćnog diktatora, koji više ne može da pokriva i brani silom otetu političku teritoriju, koji priziva, kao rehabilitovani crvenohrvatski brat, hrvatske ustaše iz devedesetih godina, ne bi li mu makar oni pritekli u pomoć u paklenom planu koji je spremio ovoj zemlji i narodu.

Milo Đukanović nije dobrodošao u pravoslavlju i on to dobro zna, kao i svako ko ga podržava. Ne samo da nije kršten, već je i odlučen od krštenja, a čašćen je i pismima odbacivanja svih njegovih ideja sa svake visoke, istorijske pravoslavne adrese. Kao komunistički transvestit, od početka je navikao da surovim hirurškim zahvatima na sopstvenom karakteru i moralu od komuniste postane tobožnji nacionalni Srbin, a onda i crveni ustaša. Primjenu takve moralne surovosti, mazohizma „višeg cilja“, mržnje i krvi, definitivno očekuje od svakog ko primi postrig u njegove redove i u redove DPS-a i njegovih satelita. Naravno, kao Srbin bio je potrčko Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, a kao prikriveni i otvoreni ustaša postao je milijarder, imun na kritike, komandant vojske beskičmenjaka i izdajnika spremnih da rade i misle sve što i on. Zbog toga je za njega srpstvo veliki kompleks, a ustaštvo karta za tobožnju zapadnjačku emancipaciju i nastavak agonije održanja vlasti.

Milo Đukanović može da se šepuri po RTCG, po pravosuđu i tužilaštvu Crne Gore, kao po svojoj spavaćoj sobi, po Skupštini i budžetu, ali u pravoslavlju on je jedno veliko ništa i jedna velika probušena nula.

Sledeći put kada Milo Đukanović mobiliše vojsku, policiju i partijsku paravojsku, podzemlje, neka prvi on, Veljović i Duško Marković obuku uniforme i stanu ispred formacija koje šalju da rizikuju i ginu umjesto njih, neka stane lično ispred naroda koji je došao da gine braneći od njega i njegove politike poslednju i prvu liniju opstanka, istorije, budućnosti i dostojanstva.

Narod više ne vjeruje u moć političkih izbora kao bilo kakvog relevantnog mehanizma demokratije. U Crnoj Gori Mila Đukanovića ljudski život je najjeftinija moneta kojom se lako potkusuruje diktatorski režim. Ljudsko zdravlje takođe. Ekonomija takođe. Etika takođe. Vjera takođe. To je čovjek koji za 30 godina vladavine nije otvorio ni jednu jedinu fabriku bilo čega u Crnoj Gori, pa čak ni plastičnih kesa za potrebe hipermarketa „Voli” ili „Laković”. Zatvorio je na stotine fabrika. Ne zna se da li je zatvorio više fabrika ili političkih protivnika i kritičara. Ne zna se da li bi prije zatvorio, da mu se može, svece ili Crkvu. Ne zna se da li bi prije hapsio sveštenstvo ili sveukupan razočarani narod. Sa takvim CV-em sada bi da otvara neku tobože crkvu! Kao lopov koji u holivudskom akcionom filmu nabavlja poštanske i policijske uniforme radi pljačke banke, Milo Đukanović nabavlja mantije, odežde, regrutuje avanturiste, slijepce i nasilnike radi pljačke i pohare Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Đukanović nije prvi diktator koji je pobjeđivao na izborima i kome je međunarodna zajednica priznavala nekakav uspjeh. Svoj lažni legitimitet i dalje pravda beskrupuloznom izbornom mašinerijom. On je postao čovjek broj 1 kome je pravoslavni narod u Crnoj Gori spreman da zaprži čorbu na svakom koraku, i prije i poslije izbora i na ulici, u institucijama i van njih, svjedočeći protiv njega svuda i uvijek, pa i na Strašnom sudu u koji taj narod vjeruje. To je njegov tobožnji kvalitet i njegova cijena kao pravoslavca i kao vjernika. Narod osjeća da treba da ustane protiv mračne izborne mašinerije i protiv njegovih sve crnjih skrovišta represije i laži! Taj ustanak je ono što njega istinski plaši, bez obzira na to kako bi se završio, daljom, neviđenom i potpunom represijom ili konačnim slomom represije i tridesetogodišnje diktature. Istina o ustanku, o odbacivanju Đukanovićevog tobožnjeg božanstva, njegove tobožnje izabranosti, to je spomenik dok je svijeta i vijeka i vječno svjedočanstvo protiv njega i njegove politike, pratilaca i političke vojske. Uzalud Milo Đukanović misli da je dovoljno sa Cetinja protjerati krst, i od prestonice napraviti fašističko-partijsku varošicu u kojoj je on tobožnji bog. Nije to dovoljno da bi se kontrolisala Crna Gora. Sila narodnog ustanka koja mu se smireno smiješi i kojoj je bliži svakim svojim korakom, ta sila potpuno razbija u paramparčad njegovo lažno božanstvo i lažnu moć. Zbog toga se slobodni narod ovog vremena, narod Crne Gore, ne boji posledica svenarodnog ustanka, niti vojske, niti izbora, niti moći, niti novca, niti dana u kojima hoćemo ili nećemo nositi zdravu glavu na svojim ramenima. Ovaj rat sa ovim čovjekom će se riješiti kvalitetom ljudi, karaktera i riješenosti da se posvjedoči iskrena i najdublja istina o Crnoj Gori. Riješiće se ustaničkim zahtjevom da ne moramo biti moralni transvestiti i fašisti kako bi naša prozapadna emancipacija bila prihvaćena od bilo koga. Konačno, ovaj duhovni i moralni rat riješiće se zahtjevom da ne smijemo i ne moramo biti crvene ustaše da bismo bili Crnogorci! Riješiće se ustaničkim zahtjevom da su svi pravoslavni Crnogorci jedan narod, jedna braća, istih običaja, istog porijekla, jedne kulture i jednog obraza, jednog razloga i motiva za postojanje, disanje i gaženje ovom zemljom, koju jedinstveno kalja bratska mržnja i krv na koju poziva i kojom prijeti Milo Đukanović.

Riješiće se porukom da se odbranom Crkve brani Crna Gora, da se odbranom Crkve brani privremeni i vječni mir, ne samo nas, nego i naših predaka, lični i nacionalni mir, moral, istina i pravda i da nema nijedne crnogorske jabuke ili ruže ili narandže koja nije ponikla iz srpskih korijena i koja se danas ne hrani i ne napaja srpskim duhom i tom narodnom i duhovnom silom. Tim prije će iz istih srpskih korijena uzeti snagu današnji Crnogorci i Crnogorke, kojima Đukanović pokušava da stavi surovi teret bratoubistva i vječnu, nepopravljivu ranu mraka, krvi i naslednog bogoborstva, ranu koja od kada je srušila Lovćen, ruši i razara sve pred sobom gdje naiđe da je išta imalo istinski crnogorsko!

(Autor je advokat)

---