- Piše: Krsto J. Pejović

Hapšenje i zadržavanje vladike Joanikija Mićovića i sveštenstva samo zbog toga što su svoj podvižnički život, kao božji pastiri, nastavili poput Svetog Vasilija Ostroškog, slučaj je koji upozoravao da je pravo izgubilo smisao. Ono što svaki iole pismen čovjek može prepoznati je nesporna činjenica da „hapšenje stada Srpske pravoslavne crkve“ nije nikada bilo blago Božje vjere, niti čistota nečije duše, kao ni napredak upoznavanja sa vjerom i hrišćanstvom. Vladika Joanikije sa svojim sveštenstvom se kretao u ime „Oca i Sina i Svetoga Duha“, i to je bila njegova misija, koja mu je od Boga data. Prema onome što se ovih dana čuje preko pojedinih medija, kao i na osnovu izjava pojedinih lica stiče se utisak da ovdje nema okrivljenih već se nalaze u „sudskim dvoranama“. Smisao ovog teksta nije da se cijeni govor bilo kojeg službenog lica ili „liberalne humanosti“ bilo koje institucije sistema, već jedino da se ponovi ono što je vjekovima poznato i dato u krivično-pravnoj literaturi – da se prezumcija nevinosti ne može zanemariti. Izgovori pojedinih ovlašćenih lica iz institucija sistema ne mogu biti priručnik za „presuđenje prije suđenja“. Hapšenja koja su se desila pravnu sigurnost su stavila pod znak pitanja, čime je pravo obesmišljeno. Tačno je da demokratija nije lijepi san, ni anarhija, ali ni batina nije prevencija niti vid demokratije, pa se postavlja pitanje zašto unaprijed „optužiti“, zašto unaprijed „presuditi“, s obzirom na to da se na taj i takav način ne iskazuje plemenitost prema građanima, čak ni „požrtvovanje prema državi“. U ovoj situaciji neophodno je reći da nije uvaženog autoriteta episkopa Joanikija, božjeg pastira, sveštenstva Mitroplije crnogorsko- primorske, kao i vjerujućeg naroda Crne Gore, ne bi bilo okupljanja po gradovima Crne Gore.

Stiče se utisak da se ovdje radi o povredi „tuđeg prava“, bez prethodno utvrđenog uzroka. Oni koji su primijenili silu sebe neće učiniti plemenitim, jer nije smisao države „povesti ruku i puštiti”. Tačno je da su izgredi nedopustivi. Međutim, tačno je takođe da je pozitivizam prava zbir prava i obaveza, kao i odgovornost onih koji primjenjuju pravo i onih čije ponašanje treba da bude u skladu s normom. I u diskreptivnom smislu riječi navedena dešavanja se moraju opisivati jedino jezikom istine, bez obzira na to od koga dolaze i na koga se odnose, jer nepopravljiva „kontrolna greška“ se ne ispravljava. Pa i pod pretpostavkom da se u Pljevljima desio napad na jednog policajca, to nije razlog da tog „izgrednika“ bezobzirno batina sedam policajaca svom žestinom. Za onakvu silu ne postoji teorija svrhe, niti teorija opravdanja. Dakle, pojedinci iz društvenih institucija koje vrše ili prate primjenu prava treba da se rukovode društvenim ciljevima i okolnostima sa što više prevencije, pravne pedagogije i pravne didaktike, i to je ono što prosječno obrazovani pravnik zna. Upotreba prava je jedino sredstvo pravne politike, i to nikom drugom ne pripada. Otuda i napomena da značajni teoretičari krivično-pravne materije ne bez razloga ističu da intervencija sile nije uvijek traganje za pravom i demokratijom. Možda je i te kako trenutak da se sjetimo one Geteove „da prije nego što se kazni il′ poštedi, mora da se u čovjeku vidi čovjek“. Dakle, čovjek se ne smije tretirati kao predmet, jer ga protiv takvog čina štiti njegova ličnost. Očito da uz narod koji litija batina ne ide kao pogodno sredstvo, kao omazda. Zato ideja pravne sigurnosti ne smije izostati, niti izgubiti smisao, jer niko ne može biti kažnjen za razmišljanje o vjeri ili za obraćanje Bogu. Učinimo sve da ovakva dešavanja ne budu „tužne priče za pokoljenja“. I na kraju, u pravu i eventualne sličnosti moraju biti različite, bar u logičnom značenju, jer znano je da je vladika Joanikije u oltaru primljen na svetačku službu, i da je na njega sišla božanska blagodet Svetog Duha. Valjda je konačno ovo vrijeme neizbježan trenutak da sačinimo sebi „novo srce“ i „nov duh“, jer hapšenje božjih pastira neće nikoga učiniti blagorodnim, barem ne one koji imaju svoje potomstvo do kojeg im je stalo. Pritom, podsjetimo da je Vladika Joanikije čovjek s neizmjernom dušom, kao i njegovo sveštenstvo, te da je samo vječnost smisao njihovog pričanja i kazivanja. On sa svojim sveštenstvom nastoji ukazati da Crnoj Gori nije potrebna „otuđenost“ i „razuđenost“, već sloga, ljubav, red, rad i praštanje. Smirimo se pred vječnom Hristovom istinom, kako to zna da ponovi mitropolit Amfilohije, jer je to smisao našeg postojanja.

---