-Piše: Vojislav Bulatović

U gradu pod Trebjesom Ulica pete proleterske jedna je od najomiljenijih i najljepših. Između dva reda tipskih zgrada iz ranog perioda, obnove i izgradnje Jugoslavije, u zagrljaju dva drvoreda kestenova s obje strane, ova ulica ima svoj šarm mira, intime i sjećanja.

Nekada, u šestoj deceniji prošlog vijeka, u akcijskom postavljanju tabli s imenima i brojevima ulica osjećali smo se ponosnim što imamo čast da baš mi „ispisujemo” imena ulica sa tako slavnim istorijskim značenjem. Ovaj naziv nije samo jedan istorijski pojam, kao što bi se to moglo zaključiti iz riječi Peta proleterska brigada, već je u njemu sadržana i suština oslobodilačkog rata – njegov revolucionarni karakter. Revolucija nas je, kao mlade ljude, inspirisala i nadahnjivala, i sve naše nade i želje obasjavala jarkocrvenom bojom proleterske zastave. Bilo je to revolucionarno vrijeme u planetarnim razmjerama. „Proleteri svih zemalja…”, taj poziv, uz zvuke znamenite Internacionale, značio je nadu da se svijet mijenja, da će proleteri svuda biti pokretači društvenih promjena i glavni faktor kreiranja društveno-političkih odnosa s udaljenim ciljem konačne pobjede besklasnog društva. U tom svjetlu smo upijali značaj pojma proleterski koji je bio dio imena ove brigade, a koja je i ovdje donijela slobodu od fašističkog okupatora. Čitava jedna epoha socijalističkog samoupravljanja u Jugoslaviji bila je uređena na centralnoj ulozi proleterskih masa. Pošto je Jugoslavija bila i višenacionalna zajednica to se pod parolom bratstva i jedinstva njegovao i proleterski internacionalizam.

Sadašnji pojam „proleter” ogoljenog je sadržaja: najamni radnik koji živi od prodaje svoje radne snage poslodavcima (kapitalistima) ili je onaj najsiromašniji sloj stanovništva koji nema utemeljenu egzistenciju. On je, dakle, jedna sociološka kategorija bez koje društvo robne proizvodnje ne može, ali bez ikakvog ideološkog oreola u kreiranju društvenih odnosa (u smislu istorijskog subjekta kakav je status imao u učenju K. Marksa). Od proletera koji je marširao u revolucionarno-oslobodilačkom ratu pod zastavom proleterskih brigada i divizija i dalje pod barjakom samoupravljača do današnjeg proletera koji više gerilski i individualno nego organizovano kuša svoju sreću na tržištu rada (ne samo kod nas nego i širom svijeta), mnogo se metamorfoza ovog društvenog subjekta dogodilo.

Proletere proleterskih brigada danas još uvijek prozivaju i priznaju u zvaničnoj politici i našoj javnosti kao istorijsku kategoriju koja je donijela slobodu našem narodu u velikoj antifašističkoj borbi. Kad bi mladi naraštaji zapitali: ko su proleteri i zašto su se te vojne formulacije tako zvale, vjerovatno bi se priča zakomplikovala, jer istorijska nauka ima mnogo oprečnih ocjena o istorijskim događajima u kojima su proleteri ginuli i društvo uređivali pod svojom zastavom.

Naša zvanična politika (kao i nekih naših susjeda) deklariše se kao čuvar tradicije antifašizma pozivajući se na istaknutu ulogu crnogorskog naroda (naročito omladine) u narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Problem nastaje kada se pojmovi fašizma i antifašizma koriste u „mačevanju” političkih protivnika koji za svoje dnevnopolitičke stavove traže uporište i argumente u istoriji. Jesmo li antifašisti danas i kako to da pokažemo? Šta nas legitimiše za pozitivan stav i kakvu korist imamo od toga? Koga možemo politički i moralno diskvalifikovati, jer sumnjamo u njegov antifašizam?! Naša aktuelna politika, kako vidimo, ne bira svoje (strateške) partnere i saveznike među zemljama sa antifašističkom tradicijom, čak ni u bližem okruženju. Pitanje je: koliko se može istorija umiješati u našu sadašnjost? Kako naći razumnu distancu? Odbacili smo proleterski projekat društva, ali smo zadržali kao trajnu vrijednost revolucionarno-oslobodilački rat! To je istorijsko nasleđe koje čuva naše prisustvo u vremenu i prostoru onako kakvi smo bili. Ponavljamo, kakvi smo bili! Mi ne znamo da li se fašizam, kakvog znamo iz istorije, može ponoviti negdje. Za takav sklop elemenata koji proizvode paralizu građanske moći i ekstremno jačanje izvršne vlasti koja kontroliše umjesto da bude kontrolisana, koja umjesto demokratije ostvaruje totalnu partitokratiju s vođom na čelu. Tu je teško govoriti o slobodi pojedinca i mogućnostima opozicionog djelovanja. Za takvo gaženje bića demokratije potrebne su i posebne geopolitičke okolnosti. Hitler i Musolini su upravo to koristili dok su postupno gradili svoju tvrđavu, jer nisu nailazili sve do kritične tačke – objave rata zapadnim zemljama, na potrebni otpor. Možemo se zapitati kakvu bi istorijsku ocjenu dobili ovi režimi da su svoj imperijalizam, svoju ratnu mašineriju, usmjerili prema Sovjetskom Savezu, zemlji socijalizma, (što se i očekivalo) umjesto prema zapadnoj strani. Vjerovatno bi bili i slavljeni. Primjer Španije pod diktaturom Franciska Franka je u tom smislu poučan.

Fašističke režime pamtimo po njihovim zlodjelima (rat, smrt, holokaust, logori, razaranja), ali mogući vidovi fašizacije društva mogu da se događaju pod određenim društvenim okolnostima i sada što treba prepoznavati na vrijeme. Za države koje su se „ponosno uspravile” iz „pogrbljenog položaja” u Socijalističkoj Jugoslaviji bilo bi dobro da svoj antifašizam pokažu na djelu kad je u pitanju demokratski poredak i zaustave dalje nacional-šovinističko sramoćenje ključne antifašističke ideje bratstva i međusobnog uvažavanja jugoslovenskih naroda.

---