- Piše: Borivoje Ćetković

Kada je početkom devedesetih SFRJ razbijena iznutra djelovanjem nacionalista, pseudokomunista, potpomognutih mafijom, i spolja uz podršku i pomoć zapadnih centara moći (Bona, Vašingtona, Brisela i Vatikana), na njenim prostorima nastale su „suverene” marionetske, poluperiferijske državice s neoliberalnim pljačkaškim kazino-kapitalizmom, kao novom paradigmom društvenog i privrednog razvoja.

Pandemija virusa korona dobro je pokazala šta smo dobili nestankom Jugoslavije, dokle smo stigli i kuda nas je odvela toliko hvaljena deindustrijalizacija i uvođenje navodno efikasne privatne svojine. Od virusa korona mnogo je opasniji virus ultranacionalizma, šovinizma koji decenijama šire vladajuće elite. Pripadnici druge nacije su etiketirani kao neprijatelji s kojima je nemoguć bilo kakav suživot. Obostrana mržnja kod vladajućih nomenklatura, i dijela izmanipulisanog naroda, toliko je jaka da je čak i interes ne može potrijeti. Važeće pravilo u čitavom kapitalističkom svijetu da nema vječitih prijatelja i neprijatelja, već da su vječiti samo interesi, ne važi za vladajući establišment u državicama „regiona”.

Srbiju potresaju žestoki sukobi. Tzv. balkonski rat lupanjem u šerpe i paljenjem baklji po stambenim zgadama vodi se u više gradova između razbijenih ostataka DOS-a (jadnih, dakako) i jurišnih odreda SNS-a. Čim se oglase šerpadžije, protestuju i bakljadžije, Vučićeva falanga koja na krovovima stambenih zgrada kliče svome vođi, mesiji koji zna kuda vodi Srbiju. Njih ima dosta – 700.000, a ovih drugih, prema režimskim medijima, samo nekoliko stotina.

Dok u Srbiji bukti sukob šerpadžija i bakljadžija, u Crnoj Gori više je osoba uhapšeno u incidentima u Pljevljima i Nikšiću kad se policija sukobila sa vjernicima Srpske pravoslavne crkve koji su protestovali tražeći da se na slobodu puste episkop Joanikije i osam sveštenika, a u neredima je povrijeđeno više policajaca. Oglasio se i premijer Marković izjavom da je Crna Gora izložena brutalnom napadu sa nesagledivim posledicama po zdravlje građana. Procjene koje se daju u nekim „srpskim krugovima u Crnoj Gori” da postoje neslaganja između predsjednika Vlade Markovića i gospodara su pogrešne, jer premijer, kako bi rekla braća Hrvati (oni pravi) „pušu u isti rog”. I u Crnoj Gori se očekuju izbori pa režim demonstrira silu: hapsi vladiku i sveštenike – širi strah u napaćenom, obespravljenom narodu.

Srpski predsjednik je nedavno održao video-konferenciju s predstavnicima Srba u Crnoj Gori i sve što je izjavio sažeo je, kako je sam rekao, u jednoj rečenici: „Srbija će biti uz svoj narod i SPC, poštujemo Crnu Goru kao državu, ali ćemo podržati svoj narod”. U njegovom stilu: zakukuljeno – poštuje državu koja progoni svoje građane i obećava im da će biti uz njih!? Bolje bi bilo da se Vučić čuo sa svojim poslovnim partnerom i prijateljem (Milom I), da se dogovore kako u ovoj teškoj ekonomskoj sutuaciji da pomognu jedni drugima, i da nađu mogućnost da turisti iz Srbije dođu na Crnogorsko primorje (tu su, da je sreće, kao kod kuće), a da Crna Gora kupuje prehrambene proizvode i pšenicu u Vojvodini, a ne u Francuskoj.

Ovo nijesu devedesete, već 2020. godina, prošlo je vrijeme bespogovorne poslušnosti stranim gazdama, pa bi i za samog gospodara bilo bolje da se dozove pameti i okani otimanja imovine SPC i uvođenja crnogorske pravoslavne crkve, a da druga strana, prije svih „autentični Srbi iz Crne Gore” koji žive u Srbiji i velikosrpski politički i intelektualni krugovi (bar oni koji su pod Vučićevom kontrolom) prestanu da nas u Crnoj Gori podučavaju ko smo i kakva nam je istorija. Vučić i gospodar još se nijesu čuli, a čuće se. Obojici odgovaraju ovako poremećeni odnosi između Beograda i Podgorice, pa će im uoči izbora dobro doći posrednička, mirotvoračka uloga – ojačaće njihove pozicije neprikosnovenih vladara.

---