-Piše: mr Bojan Vukčević

Nedjeljno poslijepodne i tišina koju para samo zujanje pčela. Šuma, jezero, trnje. Sve zaraslo i nikoga nema. Odzvanja mi u glavi informacija koju čuh u toku proslave Dana nezavisnosti o zaduživanju Vlade Crne Gore u iznosu od 250 miliona eura. I to kod banaka, na desetak godina otplate. Razmišljam i kukam nego, nesrećom, nema koga da me čuje. Zar mi koji smo već skoro 80 odsto bruto nacionalnog dohotka zaduženi treba još da se zadužujemo? Kud plovi ovaj brod i da li uopšte i plovi? Razmišljam o ovim livadama i smokvama koje nemamo, a koje uvozimo iz Turske, razmišljam o krompiru koji na policama trgovinskih lanaca gledam iz Njemačke, Francuske i Albanije, pada mi na pamet bijeli luk iz Kine. Ej, majko rođena, bijeli luk iz Kine, a mi se zadužujemo! Znamo li, kukala nam majka, ko nam vodi ekonomiju i kako? Država je kao jedna porodica. I da to plastično predstavim prosječnom čitaocu koji znojem svojih ruku pošteno zarađuje koru hljeba za svoju djecu. Domaćin je bio da radi na nadnicu i donio je na kraj dana čistih 20 eura kući. Taman je sjeo da jede kad neko kuca na vrata i traži 80 odsto duga. To jeste svaki dan po 16 eura domaćin mora odvojiti kamatašima. Sa ona 4 eura treba da prežive on i njegova porodica. Pošto je to nemoguće, on ode i dodatno se zaduži kod prijatelja svoje porodice, a koji se ne zove kamataš ali daje na kamatu. Tog prijatelja ćemo nazvati na primjer MMF ili Pariski klub ili Londonski klub ili nebitno kako. I taj prijatelj nam ne daje novac na kamatu već nam daje pomoć koju ćemo mi vratiti s određenom kamatom u određenom roku. I tada se s punim džepom para domaćin vrati kući i kaže svojoj djeci da je uspješan jer je dobio pomoć od prijatelja. A to ćemo prijateljima vratiti u ratama, osim ako ne dođe do kakve nenadane situacije kao na primjer što je korona, ali nije ni tad to nerješivo, jer ćemo uzeti 100 miliona, vratiti ovih 100 miliona i duga neće ni biti, kako reče cijenjeni predsjednik gospodin Đukanović. A da li je to baš tako? Ne bih rekao.

Šta je poenta priče? Poenta priče je da naučimo lekciju o vođenju državne ekonomije i to na mikro planu. Volio bih ako bi neko ko je zadužen za vođenje ekonomske politike zaista iskreno o ovome razmislio ukoliko čitaju „Dan” i ako im ovaj tekst dođe do ruke. Vođenje državne ekonomije je potpuno jednako vođenju kućne ekonomije. Prvi i osnovni uslov je da ne potkradamo ženu i da nemamo paralelne račune kojima krijemo pravo stanje stvari, a u stvari zadovoljavamo svoje privatne prohtjeve mimo ostalih ukućana. Ako imamo bombon, podijelimo ga ravnopravno na sve, a ne dajmo ga jednome od djece da bismo time kupovali njegovu ljubav jer ćemo tako em oslabiti kućni obraz jer račune nećemo moći platiti, em će se stvoriti zavist i ljutnja kod ostale djece em će ljubav potplaćenog trajati onoliko koliko i bombon. Zatim obradimo baštu. Zašto da kupujemo kineski luk i francuski krompir, a naša bašta zarasla u trnje? Stimulišimo domaći krompir jer je sigurno bolji i bez vještačkog đubriva. Ukinimo uvoz mađarske svinjetine jer naš sjever može proizvesti mesa i za izvoz. Ne lažimo sebe sa njeguškom kobasicom i pršutom kad na Njegušima niti ima praseta niti ga je skoro bilo. Čim se zatvore granice za strano meso, a načina za zatvaranje na fin i kulturan način i te kako ima, onda će sva telad, svinje i ovce sa sela naći brz plasman u naša domaćinstva. U kafićima, gospodo, možete dobiti i čaj od kamilice, ali ne iz Crne Gore. Med pakovani je iz Srbije. Propast, gospodo narodni pametari. Naše planine mogu biti izvoznici ljekovitog bilja i meda. Propast, gospodo, jer u našim hotelima i ugostiteljskim objektima pijemo flaširane vode iz zemalja okruženja, a mi ne znamo kud ćemo sa vodom prvog kvaliteta. To mora prestati ako mislimo dobro našoj državi.

Ko o čemu, a kod nas o bitkama stogodišnjim. Istaknuti profesori koje sam do skoro nazivao i cijenjenima pričaju nam priču da su Petrovići bili ruski plaćenici... Umjesto da narodu kažu da smo mi svačiji dužnici i da objasne kako da to popravimo našim radom, oni nas zamajavaju praznim pričama. Generali naše vojske koju mi plaćamo bave se političkim kvalifikacijama crkvenih skupova, a predsjednik koji se zaklinje na Ustavu u kojem piše da se Crkva i država odvojene, bavi se formiranjem crkve. Premijer čestita omladini na dostojanstvenom obilježavanju Dana nezavisnosti dok se ujedno krše Zakon o državnim simbolima i Zakon o bezbjednosti saobraćaja jer se zastave neadekvatno kače, a omladina sjedeći na kolima i s otvorenim automobilskim staklima paradira ulicom. Za to vrijeme NKT ne vidi kršenje mjera u mauzoleju, a niko ne pita ni direktora NP Lovćen kako je ta ponosna omladina ušla unutra i ogrnula se zastavama ili neke i bacila na pod i sve to se jasno vidi na snimcima.

Znači da sumiramo. Dužan i nezavistan nisu kompatibilni pojmovi. Da bismo nešto popravili treba prvo da budemo iskreni prema sebi. Omladinu iz kancelarija koja jede hljeb sa izmišljenih radnih mjesta treba pretvoriti u realno korisnu radnu snagu koja će proizvoditi meso, sir, čajeve, stolice, stolove, suvenire, tekstil... Nesposobne partijske kadrove koji svako malo šklape po bezobrazno visoku otpremninu treba zamijeniti patriotama iz struke, a sve što je oteto od države treba vratiti državi i to pod hitno kao što reče cijenjeni gospodin Đukanović. Vjerujem da je mislio na razne telekomunikacione i industrijske gigante, na postrojenja za proizvodnju energije i drvoprerađivačke fabrike, na one hale gdje su se proizvodili čuveni frižider i cipele. Bez toga nema nezavisnosti.

I da sumiram još jednom. Ili gledamo nastavak serije Lud, zbunjen bez normalnog ili krećemo da stvarno radimo u korist naše ekonomske nezavisnosti i boljitka društva. Očekujem prvo, a nadam se napokon drugom.

---