-Piše; BUDO SIMONOVIĆ
Moj otac Božidar – rođen je 10. novembra 1890. godine – bio je najstarije dete dede Staniše i bake Pere – sjećao se prije četiri godine Božidarov sin, Vladeta Tomović, nedugo prije iznenadne smrti. – Na Mateševu je završio četiri razreda osnovne škole, a onda ga je majka, kao dečaka sa nepunih dvanaest godina, gurnula u život i svet – on i njegov vršnjak Ilija Marnić iz Lijeve Rijeke, krenuli su u Beograd da uče gimnaziju.
Iz kidoljaka očeve priče, onoga što sam zapamtio, a nerado se sećao i pričao o tome, može se samo naslutiti kakvi su bili ti prvi mučenički dani na beogradskoj ulici u prvim godinama dvadesetog veka. Bez igde ikoga poznatoga, daleko od kuće i majčine, roditeljske brige, dečaci su se snalazili i preživljavali kako su znali i umeli, ali nisu zaboravljali ni zašto su došli u Beograd.
Moj otac je, sećam se, pričao kako su prali suđe i čistili po zadimljenim krčmama i služili pijane goste, kako su radili i posluživali po kućama bogatih, trpeli zlostavljanja lenih i dokonih gazdarica i podrugljive uvrede i podsmehe njihove nevaspitane i nesposobne dece, a sve samo za hranu, zlehudo parče hleba i kakvo mesto u suvotnom budžaku da unesu glavu i sklone se sa mokre i studene ulice.
Božidar je, izgleda, ipak imao malo sreće – u neko doba je naleteo na neku porodicu razumnih ljudi, koji su ga prihvatili i poštovali kao svoje dete, cenili njegovu marljivost, poslušnost i bistrinu i zahvaljujući njima on je ipak završio Treću mušku gimnaziju i 1911. godine upisao Pravni fakultet u Beogradu...
Uprkos ratnim burama i stradanjima koja su doneli oslobodilački balkanski ratovi, a posebno Prvi svetski rat, Božidar Tomović je, izgleda, uspeo da već 1915. godine završi pravni fakultet i vrati se u Crnu Goru. Nema sigurnih podataka kako je proveo godine stravičnog ropstva i austrougarskog terora do konačnog sloma „žuto-crne“ carevine, kako je izbegao internaciju i robovanje u logorima-mučilištima po Mađarskoj, Češkoj i Austriji, tek on je već 1918. godine postavljen za sekretara Načelstva okruga andrijevičkog.
Božidar Tomović, mladi, veoma sposobni i slobodoumni pravnik, vatreni pristalica ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda, prvenstveno Crne Gore i Srbije, naći će se kao takav, kao jedan od najmlađih ako ne i najmlađi, i među većnicima Podgoričke skupštine, koja će 1918. godine doneti odluku o detronizaciji kralja Nikole i dinastije Petrović i ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, što će biti jedan od temeljaca buduće Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije.
Vladeta Tomović se nije mogao setiti kad su se tačno, kako i gdje prvi put sreli i upoznali njegovi otac Božidar i majka Slavka, ali je bio sasvim određen i uveren da se to desilo nedugo posle Prvog svetskog rata i svakako posle ujediniteljske skupštine u Podgorici 1918. godine.
– Ne znam ni da li se i kad tačno otac posle Prvog svetskog rata vratio u Beograd i napustio službu u Andrijevici, ili se tu slučajno i sasvim drugim poslom zatekao kad je sreo moju majku. On je, kako mi se čini, iz Andrijevice prešao nakratko u Podgoricu, gde je radio kao sekretar Velikog suda, a koliko se sećam, mada ni on, a ni majka Slavka kasnije, o tome nisu mnogo pričali, oni su se prvi put sreli i upoznali na nekom izletu mladih u okolini Beograda. Tu su se ukrstili pogledi i prepleli putevi mladog, naočitog pravnika i lepe, četiri godine mlađe učiteljice, planula i razbuktala se ljubav. Ubrzo su se venčali i već 1921. godine dobili prvo dete – sina Branka.
(Nastaviće se)
PoslaniciOsim Božidara Tomovića, mladog pravnika – imao je tek 28 godina – narod je iz okruga Andrijevičkog za poslanike i svoje predstavnike na Podgoričkoj skupštini izabrao još i Zariju Vukovića, Vladimira Jojića, Sava Spasojevića, Marka Ćulafića, Novicu Popovića, Slavka Paunovića, Rista Jojića, Janka Spasojevića, Ljubomira Bakića, Radoja Nikolića, Nova Vukdelića, Ljubomira Vuksanovića, Jagoša Vešovića i Tomicu Ivanovića. Božidar Tomović – ostalo je zapisano – bio je jedan od najagilnijih poslanika na zasijedanju, ne samo iz okruga andrijevičkog.
)){kind=small}
