Književnica Jelena Nestorović, autorka je knjiga „Beg u ambis” i „Snovi u tami”, koje su za kratko vrijeme pobrale simpatije čitalaca i kritike. O svojim knjigama, ali i brojnim drugim temama Nestorović govori za „Dan”.
•Autor ste romana „Snovi u tami” koji se bavi odrastanjem... Koliko Vas je stvarnost inspirisala?
–U velikoj mjeri me inspirisala stvarnost. Zapravo, to je vrijeme i mog odrastanja, koje nije bilo lako, ali svakako smo u tragovima lijepog vidjeli inspiraciju za velike stvari. Mogu čak reći da smo bili srećniji. Bili smo bliži jedni drugima. Porodica je bila institucija koja se njegovala, institucija kojoj se vjerovalo, a prijateljstva su bila iskrenija. Kada imamo jaku i zdravu porodicu, ni jedan problem nam se neće činiti velikim. Nije bilo tehnike, ali je bilo nečeg stvarnijeg. Bilo je osjećaja pripadnosti i zaista smo živjeli tadašnju stvarnost. Žudnja je bila i za romantikom, pa je radnja i smještena dijelom u Pariz, san svake žene o romantici, ali isto tako, paradoksalan prikaz koliko je naših ljudi otišlo iz svoje zemlje tražeći bolji život. Sve je to bila stvarnost.
•Da li uvijek treba slijediti snove?
–Snovi su sve. Snovi su vjera i nada. Vjetar u leđa. Možemo snove posmatrati na različite načine, ali sam željela da ih prikažem kao vjeru u budućnost. Svakodnevica sadašnje civilizacije, slušajući sve više crnu hroniku i koliko mladi sebi oduzimaju živote, nespremni da se suoče sa stvarnošću, željela sam da snove prikažem kao nešto sveto u našim životima, što treba njegovati. Snove ima svako. Svako sanja blistavu budućnost na sebi svojstven način. Samo je do nas koliko ćemo dati od sebe da to i ostvarimo. Možda ne sve do tančina, ali u velikoj mjeri, da. Treba vjerovati snovima, držati ih se. To nas čini ljudima. Željela sam da u romanu istaknem snove, tu neistraženu oblast našeg uma, a za koje i naučnici kažu da imaju veze sa našom podsviješću. Da, treba imati snove. Ako imate snove, imate sve.
•Koliko su devedesete godine u koje smiještate i radnju svog romana bile izazov za proces odrastanja?
–Devedesete godine prošlog vijeka su bile vrlo turbulentne, kako za cio Balkan, političku scenu, tako i za male ljude koji su vodili sasvim obične živote. Nije bilo potrebno da imamo niz tehnologija današnjice da se uvjerimo u ozbiljnost situacije, ali isto tako u jednu besciljnost i procjep onoga što smo imali i onoga što nam dolazi, a nije tako dobro. Devedesete godine su donijele nacionalnu apokalipsu, rađanje kriminalnih grupa i carovanje istih, samim tim tinejdžerima je bila misaona imenica da izlaze u diskoteke. Uvijek se događalo neko ubistvo vatrenim ili hladnim oružjem. Nije bilo mogućnosti za kupovinu tada modernih „Reebok“ ili „Nike“ patika, „Fajerica“ ili „Koledžica“. Osjetili smo svi nesreću u koju smo bačeni. Sam izazov u odrastanju je bio sačuvati sebe, zdrav razum i izvući najbolje iz svega. Izazov je bio u zbližavanju. Nalazili smo radost u malim stvarima. Te male stvari su bile ljubav, prijateljstvo, osmjeh i porodica. Bila je dovoljna jedna zadimljena soba, muzika „Riblje čorbe“, prijatelji i samo jedna gitara. Začuđujuće je to što niko nije ostao uskraćen za nešto. Svi smo bili srećni, kao tinejdžeri, jer smo samo imali jedni druge.
•Autor ste i knjige „Beg u ambis“... Na koji način ste ispitivali tu granicu čovjekove ljudskosti?
–Za razliku od knjige „Snovi u tami“, koja je jedna priča o odrastanju i ljubavi u doba devedesetih godina prošlog vijeka, knjiga „Beg u ambis“ govori o njenoj drugoj strani. Mnoge istorijske izvore koje sam koristila za ovu knjigu, a prije svega usmene izvore, koje sam slušala od svojih predaka koji su preživjeli Drugi svjetski rat, došla sam do spoznaje čovjekove unutrašnje sile. Definitivno je samo čovjek čovjeku vuk, a u to vrijeme vjerske i nacionalne različitosti su dovele do gnusnih zločina sa svih strana. Dok su „veliki“ ljudi na vlasti krojili sudbinu svojih „podanika“, ti isti su nemilice ubijali svoju braću, supružnike, kumove i komšije. Spoznaja da se tu negdje, u našem umu krije zvijer, natjerala me je da pročitam i još neke pisane istorijske izvore vezane za ratove na ovim prostorima. Lično sam poznavala ljude koji su izgubili život za neku ideju, a isto tako poznavala sam ljude koji su i oduzeli život dojučerašnjem svom bliskom, zarad nečije tuđe ideje i samo zato što je bio druge vjerske pripadnosti. Ostavilo je to duboke korijene u meni. Definitivno, ljubav, mržnja i ludilo su povezani nekom čudnom niti. U zavisnosti kako kanališete ta osjećanja ona će izlaziti iz nas i obasjavati ili mračiti. Najgore je kada se ta tri osjećanja (ili stanja) spoje. Tada dobijamo već psihički nestabilnu osobu koja je spremna uraditi sve, da bi došla do cilja. Svi smo ponekad bili na toj ivici ludila zbog neuzvraćene ljubavi ili se osjetili nemoćno, jer nam je ona uskraćena. Bili smo, u svom umu, spremni svašta da uradimo zarad ljubavi. Voljeli, mrzjeli osobu koja nam je stala na put i došli do ivice ludila kada smo bili sposobni sve uraditi. Samo je pitanje, koliko je razum jak. Kada je taj „Razum“, povređen u nekom stresnom događaju kao što je rat. Kada nas takav događaj odvoji od osobe koju volimo, onda tu osobu smatramo nekom vrstom „božanstva“, koju treba spasiti. U svemu tome bila sam inspirisana dijelom istinitim događajem koji sam nadogradila „piščevom slobodom“. Takođe, pisani izvori su nešto što ne bi trebao niko zanemariti.
•Kako Vam izgleda savremena književna scena kod nas?
–Savremena književnost je svakako nešto što prati vrijeme u kom je stvarana i mislim da je zapostavljeno dosta dobrih književnih stvaralaca. Jedna sam od zagovornika da polako, i pored književnih klasika, recimo, djeci treba uvoditi nešto novo, nešto što bi postalo novi „klasik“. Mislim da smo se začaurili u jedan krug i ne smijemo da zakoračimo malo dalje, plašeći se šta bi to moglo prouzrokovati. Pisci poput Crnjanskog, Ćosića, Andrića, Stankovića, rijetko se dostižu, ali dajmo šansu nekome ko zaista vrijedi, a u sjenci je dojučerašnjih trećerazrednih građana. Prirodno, svake godine sam učesnik sajma knjiga. Sve više mi se čini da su knjige koje su napisale dame sumnjivog morala koje pišu sopstvene ispovijesti, na većoj cijeni od obrazovanih i kulturnih ljudi. Na cijeni su slikovnice koje su napisale razne „blogerke“, o šminkanju, zavođenju i sličnim stvarima. Po meni na primjer, treba pročitati knjigu Nenada Gugla „Umro sam u petak“. Tu treba napraviti razliku između dobrog književnog djela koje vrijedi svake pročitane riječi. Mislim da bi mediji trebalo malo više pažnje posvetiti ovakvim piscima, a manje mladima plasirati blogerke, samoprozvane influensere i dame koje pišu o sopstvenom raskalašnom životu.
A.ĆUKOVIĆ

Čitanje je važno
•Vjerujete li u bućnost knjige?
–Prosto želim da vjerujem da će knjiga opstati i imati budućnost. U moru tehnologije, prepričanih priča i virtuelne stvarnosti, vjerujem da će knjiga zadržati svoje mjesto na prestolu. Vrlo je bitno čitati, jer u moru onoga što nam se servira ne postoji samo jedna istina. Moramo umjeti da prepoznamo istinu, moramo ulagati u obrazovanje. Citirala bih Tvena: „Čovjek koji ne čita dobre knjige, nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopšte ne zna čitati“, a „Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrebiti da promijenite svijet“, rekao je Mendela. Dodala bih da je bolje čitati bilo koju knjigu, nego nijednu.