- Piše: dr Blažo Zlopaša

Dva razumna pitanja postavljena ovih dana bila su podsticaj za ovaj tekst. Prvo pitanje postavio je glumac Petar Božović, a ono je i u naslovu ovog teksta, a drugo Branislav Mićunović, bivši crnogorski ministar kulture, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu i bivši ambasador Crne Gore u Srbiji. Ne znam na koje je ludilo mislio slavni glumac? S obzirom na to da ludilo traje, ono je, po svemu što se dešavalo i što se dešava danas, neka konstanta na ovim prostorima. Ludilo nije samo naša „privilegija“. Čitav svijet pun je ludila. Luduju veliki i mali. U prošlosti, ludilo velikih uključivalo je i male, a završilo se sa dva najveća krvoprolića od kada čovjek postoji. Uvjeren sam da Petar Božović, metafora Crnogorca, ako ga režim ne svrsta u neprijatelje Crne Gore kao „velikosrpski produkt“, misli na naše, crnogorsko ludilo i pita se ima li mu kraja. Istorija bi odgovorila da ono nije od juče i da traje. Ako mislimo na ludilo jugoslovenskog prostora, ono je zajedničko i odavno je zahvatilo ne samo Crnogorce, nego i Srbe i Hrvate. Hrvatsko ludilo manifestovalo se užasom monstruozne NDH. I to Pavelićevo ludilo nad Srbima počelo je stvaranjem Hrvatske pravoslavne crkve i novog hrvatskog jezika, matrica koju danas koristi i crnogorski režim. Ludilo se nastavlja bestijanjem neoustaštva i tvrdnjom da je hrvatski jezik bio najčistiji u NDH. Vrh crnogorskog bestijanja jeste u tome što je Crna Gora napravila zaokret ka tom bestijanju, počev od crkve i jezika. Vjerovatno je slavni glumac mislio na to ludilo! A kad je u pitanju crnogorsko ludilo, činio ga je i kralj Nikola udarom na Skadar 1912–1913. To najskuplje crnogorsko ludilo plaćeno je sa deset hiljada poginulih Crnogoraca. Poslije Pirove pobjede bio je prinuđen da napusti Skadar. Ogorčen takvim ishodom, kralj Nikola kuka: „Ovakvih muka nijesam imao za svih 50 godina moje vladavine. Velika je odgovornost na meni. Riješio sam da do kraja ispijem čašu gorčila. Moram popuštiti, a Skadar, san moje mladosti, napuštiti, Skadar ovjenčan hiljadama grobova mojih najboljih vojnika“. Nakon tog ludila, završen je Prvi balkanski rat. Ali, crnogorsko ludilo se nastavlja 1941. krvavim međusobnim obračunom, posebno ubijanjem sveštenika i pretvaranjem vjekovnih vjerskih svetinja u štale za spraćanje stoke! Kakav apsurd vremena, naslednici bezbožnika, od Lenjina, Trockog do Broza, u zanosu vlastoljublja, a u statusu poslušnog ugojenog roba, uključuju se u antipravoslavnu internacionalu, donose nekakav nebulozni zakon pomoću kojega hoće da formiraju svoju nekanonsku, partijsku crkvu, a oduzmu svome narodu ono što je njegovo osam vjekova!

Šta reći o suludom terminisanju Crne Gore kao „najmlađe evropske države“, izjednačavajući je sa Sjevernom Makedonijom, koja je stara nekoliko mjeseci? Taj apsurd se čuje sa vrha konfuzne EU!

Crna Gora postoji hiljadu godina. I umjesto da slavi hiljadu godina svog postojanja, ona slavi 10 godina otcjepljenja od svog hiljadugodišnjeg postojanja, kaže umni književnik Blagoje Baković! Kao što je avnojevska Jugoslavija počinjala 29. novembra 1941. sa Brozom, znači li to da se „najmlađa evropska država“ rađa tek 21. maja 2006. godine, kao globalističko nedonošče, promijenjenog identiteta i bez korijena predaka? Postavlja se krucijalno pitanje šta čeka Crnu Goru ako ne povuče antinarodni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Kako i na koji način zaustaviti veliki narodni pokret i njegovu silnu energiju? Značajan simptom koji opominje, država je ostala bez Rankove ratne zastave, jer je narod vratio svoju, trobojku Kraljevine Crne Gore. Rankova zastava, „alaj bajrak“, osramoćena je 12. jula 1941. kada voljom Musolinija „Crna Gora dobija svoju nezavisnost i ulazi u sferu sastava fašističke Italije“, piše ćirilicom na prvoj strani „Glasa Crnogorca”. Sjutradan, buknuo je narodni ustanak, koji su komunisti u tom nesrećnom vremenu, kao najjača ideologija, prisvojili i slavili kao svoj. Zaslužuje da se slavi, ali kao otpor naroda fašizaciji Crne Gore. Način ludila Crnogoraca na Golom otoku planetarni sistemi ne poznaju, gdje uhapšeni muče jedni druge i prevaspitavaju pod nadzorom islednika. Nezapamćeno iživljavanje čovjeka nad čovjekom!

U poratnom vremenu, i Srbiju, po Brozovom receptu, zahvatilo je ludilo; ubijanjem „narodnih neprijatelja“ bez sudskih presuda. Ubijani su nevini, od profesora univerziteta, naučnika, uglednih intelektalaca, ljekara, inženjera, umjetnika, a među njima ubili su i 70 najboljih glumaca! I u tom ludilu Crnogorci su bili aktivni učesnici. Legendarna Žanka Stokić dugo je mučena u apsani, a hrvatskim glumcima koji su igrali u NDH nije falila ni dlaka s glave.

Drugo pitanje nalazim u jednoj TV emisiji „Politika i kultura“, intervju sa Branislavom Mićunovićem. Na pitanje voditeljke kako vidi sadašnju situaciju u Crnoj Gori, odgovara: „Mnogo sam zabrinut količinom mržnje. Mi smo mali prostor za toliko mržnje koja je evidentna, a mržnja na malom prostoru je opasna! Ne znam kako to riješiti“, zabrinuto se upitao bivši ministar kulture. Ministar je morao da zna da su vjera i jezik srasli sa narodom i ostali neraskidiva veza, kao dio njegovog bića i postojanja. Država može biti nova i drukčija, sa novim uređenjem i sa novim imenom, ali jezik ne može biti nov i drukčiji nego što je bio. Jezik može biti samo onaj isti, koji se stvarao vjekovima. Stvarao ga je samo srpski narod i samo ga on zna, razumije i voli, i niko više. Crnogorski lingvistički bućkuriš prepušten je šarlatanima da prave „novi crnogorski jezik“. Počelo je udarom na srpsko pismo, ćirilicu. Srpski jezik nije od juče, a ovo što čini Crna Gora je nečiji zadatak da se unesreći srpski i pravoslavni rod. Jezik sa aspekta lingvističke nauke nije vezan za naciju niti se može imenovati nacionalnim imenom, jer ne nastaje preko noći dekretom države ili referendumom, nego nastaje kroz vjekove. Vezivanje jezika za naciju nema naučnu potporu, jer nacija i jezik nijesu isto. Nacija, i ako je vjekovima stara, velika po svojoj teritoriji, broju stanovnika, istoriji, nije nikakav razlog da takva nacija mora imati i jezik sa svojim imenom. Austrijanci, stari evropski narod, s posebnom starom moćnom carevinom, nemaju svoj austrijski jezik, nego njemački. Veliki Brazil, sa ogromnom teritorijom i velikim brojem stanovnika, nema brazilski jezik, nego portugalski. Urlici da Crna Gora kao suverena država mora da ima i svoj crnogorski jezik ludilo su mimo nauke i mimo svijeta. Po tome, Amerika nije suverena država, jer nema američki jezik. Onda bi nosilac američkog suvereniteta bila Engleska, jer se u Americi govori engleskim jezikom. To avetanje dominira na prostoru bivše Jugoslavije, jer su sve nove državice prenijele srpski jezik kao svoje vlasništvo u svoju državicu, pod novim, svojim imenom. Na crnogorskoj televiziji gledao sam čas crnogorskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog jezika u Baru. Ispred imena i prezimena nastavnice je titula „mr“. Veće manitanje nijesam nikad vidio! Zna li to zabrinuti bivši ministar kulture? U Baru, maltene, samo što nijesu uhapsili učiteljicu, zbog toga što su djeca na času nacrtala trobojku, zastavu svojih predaka. Slušao sam u Budvi dvije djevojčice od 7 i 8 godina da nam pjevaju „Uskliknimo s ljubavlju“. Pitam ko ih je naučio tu pjesmu? Kažu, učiteljica. Da bi režim otkrio koja učiteljica ilegalno čini „krivično djelo“, policija bi morala da privodi i djecu na saslušanje. I na to su spremni. Nedemokratski i nenarodni režim nema snagu da referendumom pita svoj narod koju zastavu želi... Ako bi ostao Rankov i Sekulin „alaj-barjak“ iz ratne 1916. godine, eto ponovo sukoba među Crnogorcima! U pamet se, Crnogorci! A vladar, neka ispije čašu gorčila, za sve muke koje čini narodu, što je učinio i kralj Nikola. Mora! Jedan kineski car sakupio je sve najpametnije ljude Kine; mudrace, filozofe, istoričare, ljekare, inženjere i mnoge misleće ljude, da mu naprave jednu rečenicu, koja će biti primjenjiva za sve prilike i sva vremena. Napravili su je: „ I OVO ĆE PROĆI!“

---