-Piše: Krsto J. Pejović

Neoliberalna ekonomija s pojavom virusa korona neminovno mijenja postojeće uslove privređivanja, kao i socijalnu komponentu države. Zato se neodložno nameće pitanje kako u takvom stanju sačuvati socijalnu pravdu, kako sačuvati ili povratiti barem minimum nekadašnje socijalne funkcije preduzeća, odnosno države. Izvjesno je svakako da radno i socijalno pravo za cilj imaju bar virtuelno obrise socijalne pravde, koja pod radnopravnom sigurnošću čovjeka podrazumijeva skup socijalno političkih mjera, koje društvo treba da preduzima s ciljem da svoje građane zaštiti od socijalnih rizika (nezaposlenosti, siromaštva i stanja nesigurnosti). Ono od čega staje dah običnom čovjeku je „računica“ Svjetske banke da će se od ovog ljeta živjeti s manje od 1,9 dolara dnevno po jednom članu porodice. Urušavanje životnog standarda dovodi neminovno do takvog stanja da će milioni porodica ekonomski biti razorene. Doda li se tome i pustošenje radnih mjesta koje će proizvesti digitalizacija, socijalne pravde za neke neće biti ni u iluzijama. Očito, za pretežan dio svijeta nema nade u realni, normalan i pristojan život. Otuda znatnom broju građana preostaje da se prilagode novom ambijentu u kome će, nažalost, ekonomska funkcija zasigurno biti iznad socijalne pravde. Pažljivi analitičari koji shvataju potrebu socijalne pravde, kao i ljevičarsko orijentisati sindikati, neće se složiti sa potiskivanjem socijalne pravde iz privrednih društava, i smanjenjem njenog obima kad je država u pitanju. Mnogi autori, među njima i Gentano Kortesi, kažu da socijalna funkcija jeste potreba preduzeća, i to nije nikakva sentimentalnost, već jedan od načina vođenja preduzeća. Socijalna pravda znači društveno pravo, čiji je cilj bolji život. Ovo tim prije jer sadašnje vrijeme sve više „obiluje“ spriječenošću za rad i gubitkom radnih mjesta. Nadalje, ne smije se zaboraviti da postojanje socijalne pravde ima motivišuću ulogu, a ne samo zaštitnu, kako za državu, tako i za privredno pravno lice. Dakle, socijalna pravda znači obezbjeđenje stalnih prestacija, kako od države, tako i od privrednog društva. Te okolnosti i situacije moraju biti „pokrivene normama“, jer bez toga u ovom poremećenom i izobličenom svijetu nema dovoljno nade za socijalni život. Logično, postavlja se pitanje kako da se izdrži ovo doba u kome nauka i inteligencija ćute. Čak ne iskazuju ni „kreativnu patnju“. Zato se s pravom čovjek pita da li je ovo nekadašnja Evropa. Pita se normalan građanin i da li je to čovjek Evrope zaslužio?! Gledano bar od početka 21. vijeka, čovjek nema ni snage da se odupre proizvoljnostima neoliberalne ekonomije, koja socijalnu pravdu na svakom koraku ignoriše, i pored toga što socijalna država, kao i socijalna pravda predstavljaju sebe same u zakonu. Profit uništava dušu socijalne pravde. Nije bez razloga Eyn Rand kazao da je profit rušitelj odgovornosti. Bila bi nepravda da se ne istakne da je ekonomska nejednakost obilježje i prethodnih vjekova i sistema, ali u neoliberalnoj ekonomiji, početkom 21. vijeka, ta nejednakost dostiže vrhunac, socijalnu pravdu pozicionira na margine društvenih tokova. Ne smije se smetnuti da socijalna pravda zahtijeva punu pozitivnost prava, i to iz prostog razloga, jer čovjeka socijalna pravda upućuje na ekonomsku sigurnost, na lično i porodično pravo na život. Današnja preraspodjela profita prostora i vremena bila bi izazovna za Mišela Fukoa, da nakon virusa korona, koji je demistifikovao neoliberalnu ekonomiju, dâ profil osiromašene socijalne pravde. Ovako datom polarizacijom globalizacije, Fuko bi barem kazao da čovjek teško može sebe naći. I to nije čudo, jer siromaštvo izvire sa svake strane svijeta. Rad je za mnoge postao misaona imenica, i tu pojavu prati siromaštvo u najrigidnijem obliku. Manje- više, sve zemlje svijeta deklarativno, svojim ustavima, promovišu socijalnu pravdu. Evropska socijalna povelja, koja je moralna povelja socijalne pravde, zvanični je akt koji obavezuje zemlje potpisnice, i taj akt ima snagu zakona. Ne bez razloga tu povelju nazivaju i socijalnim ustavom, kojim je utvrđeno pravo socijalne sigurnosti. Iako je ovaj međunarodni sporazum akt obavezujućeg karaktera u pogledu prava koja su ratifikacijom prihvaćena, danas građani Evrope osjećaju deficitarnost u obimu i ostvarenju socijalne pravde.

Gdje je danas u svijetu homo ekonomikus? Ukoliko socijalna pravda nije linija horizonta, siromaštvo, neizvjesnost, izopštenost i degradacija građana biće opšta pojava, i to kao tužna priča i ironija života. Ne smije se zaboraviti da je novac „krv za civilizaciju“, ali i za siromašne i nemoćne. Teško je podnositi nepravde, ništan nije jadnije od nezadovoljstva i bijede. Kao pratilac svakog vremena i svih prilika, Sula Radov bi dodao: „Nema pravice kod prsle torbice“.

---