-Autor: Branko Milanović

Kakvi su ulozi na predstojećim predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama? Vjerujem da sve može stati u jednu riječ: „normalnost”. Ali dok ispisujem tu riječ, osjećam nelagodu. Kod ljudi iz istočne Evrope moje generacije ona oživljava neprijatna sjećanja na „normalizaciju” u Čehoslovačkoj 1968. godine, kada su Sovjetski Savez i njegovi (danas bismo rekli) „koalicioni partneri” izvršili invaziju, ugasili Praško proljeće i vratili staru garnituru na vlast. Postoji još jedan razlog za nelagodu. Sjedinjene Države ni prije Trampa nisu bile u najboljem stanju. Upravo ta prethodna „normalnost” je Trampa dovela na vlast. Ovdje nije zgoreg osvježiti pamćenje. Sjedinjene Države su u mandatima Džordža V. Buša započele nekoliko ratova koji su destabilizovali Bliski istok i usmrtili, prema nekim procjenama, pola miliona ljudi. U mandatu istog predsjednika odigrala se jedna od najvećih ekonomskih kriza poslije Velike depresije. Njegov naslednik u Bijeloj kući odobrio je finansijsku pomoć bankarima koji su krizu izazvali, proizveo haos u Libiji i zanemario desetkovanje srednje klase u Americi.

Šta je tu „normalno”? Ipak, može se tvrditi da postoje i neke suštinske razlike, pored odnosa prema krizi izazvanoj pandemijom Kovida-19, na koju je Trampova administracija reagovala izuzetno neodgovorno i cinično, uglavnom je ignorisala i tako doprinijela smrti gotovo četvrt miliona Amerikanaca. Prva važna razlika je u tome što bi Trampov odlazak okončao svakodnevne okršaje sa novinarima, političarima, glumcima, privatnim licima, TV producentima, praktično sa svakim ko mu se nađe na putu. Dolazak nove administracije bi zaustavio i neodgovorno potpirivanje razdora između različitih grupa Amerikanaca zarad opstanka na vlasti. To bi bio kraj otvoreno rasističkih istupa najviših predstavnika administracije. I ideja o postavljanju aligatora na granice da spriječe ulazak izbjeglica bila bi zaboravljena. Na spoljnopolitičkom planu to bi dovelo do popuštanja napetosti u odnosima sa Kinom. Tramp je produbio tenzije u odnosima između dvije zemlje i biće potrebno dosta vremena da se ti odnosi poprave. Ponašanje kojim implicira da je pandemija Kovida-19 kineska zavjera s ciljem da se on svrgne s vlasti veoma je opasno. Američki odnosi sa Kinom neće se vratiti tamo gdje su bili prije Trampovog dolaska na vlast, ali bar će se smanjiti izgledi da dvije nuklearne sile zarate.

Šta bi mogli biti pozitivni doprinosi te nove „normalnosti” – da ne nabrajamo samo ono što Bajdenova administracija „neće” raditi? Tu nemamo mnogo razloga za optimizam. Ne samo zbog Bajdenove političke karijere od pola vijeka u kojoj nema baš mnogo svijetlih trenutaka, već i zbog dominantnog narativa koji liberalni establišment prihvata. Taj establišment pored predstavnika demokratskog centra uključuje i mnoge republikance. Prema ovom narativu, sve što je bilo prije Trampa bilo je savršeno, a onda se odjednom sve srušilo. Osim što je netačan (iz već pomenutih razloga), takav narativ je i opasan jer navodi na zaključak da nema potrebe da se bilo šta mijenja. Sjedinjenim Državama su neophodne promjene kojima će se riješiti problemi distribucije bogatstva, elitističkog obrazovanja, disfunkcionalnog sistema zdravstvene zaštite, plutokratskog političkog sistema, propale infrastrukture, osipajuće srednje klase, nekontrolisanih monopola. Ko će te promjene da sprovede? Ovih dana se često priziva novi Ruzvelt. Može li Bajden odgovoriti tom zadatku? Ne treba zaboraviti da su mnoga od Ruzveltovih postignuća bila moguća prije svega zahvaljujući duhu saradnje između klasa koji je izgrađen za vrijeme rata. Danas nemamo ništa slično – i nadamo se da neće biti potreban rat da bi se duh saradnje obnovio. Tako, poslije malo razmišljanja, dolazimo do zaključka da od (vjerovatno) nove administracije treba tražiti ne povratak „normalnosti“, već najtemeljniju reviziju državnih politika poslije one koju je Regan sproveo 80-ih godina (u suprotnom smjeru). Amerika je često imala sreće i uspijevala je da iznenadi svijet neobičnom sposobnošću da pronađe izlaz iz naizgled bezizlaznih situacija. Zar nisu govorili za Trumana da je previše mek? Za Kenedija da je neiskusan? Za Ruzvelta da je izdanak visokih klasa? Pitanje glasi: hoće li Bajden uspjeti da iznenadi svijet – i samog sebe?

Peščanik.net

---