Izložba „Narednik Oliv Kelso King- Australijanka u srpskoj vojsci“ otvorena u palati Grgurina- Pomorskom muzeju Crne Gore oduševila je poštovaoce istorije pričom o ženi – humanisti koja je svojim djelom ostavila dubok trag plemenitosti na ovim prostorima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. Gledajući panoe sa dokumantarnim materijalom i fotografijama koje svjedoče o njenom životu, posjetioci su mogli da se slože sa zapažanjem mr Mileve Pejaković Vujošević, direktorice Muzeja, da o ovoj izuzetnoj ženi može da se napiše roman. Izražavajući uvjerenje da je ovo početak saradnje dalekog kontinenta i Crne Gore, Vujošević je istakla da je Oliv Kelso King zajedno sa svojim ocem Ser Džordžom, 1918. godine otvorila pokretne kantine u Kotoru, Herceg Novom i Dubrovniku, pored onih u Beogradu, Nišu, Kraljevu, Vinkovcima i Slavonskom Brodu.
- Iako Veliki rat pamtimo po gubicima i brutalnosti, priča o Oliv Kelso King govori mnogo više o nesebičnom davanju jedne žene, koja je na ovom tlu bila u društvu drugih žena iz Kanade i Velike Britanije, pružajući neophodnu pomoć u godinama kada je to bilo potrebno, a ovi pogledi unazad u ta strašno mračna vremena moraju da nam govore i o onom emotivnom dijelu koji je ostao iza Oliv King i one ljepše stvari koje moramo da pamtimo, istakla je Julija Fini, ambasadorka Australije za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, izrazivši zadovoljstvo i veliku čast što ispred Ambasade Australije ima priliku da otvori izložbu u Pomorskom muzeju.
-Oliv King je bila jedna nevjerovatna žena koja se zatekla u Evropi kada je posjetila svoju sestru u Velikoj Britaniji i odmah je odlučila da jedna kola pretvori u ambulantna kola, koja je nazvala „Ela“, po jednom ljubimcu-slonu. Najprije je bila u sastavu belgijskog korpusa da bi se priključila na ratištu u Solunu, a od 1915. godine je u sastavu srpske vojske. Od 1916.godine je vozila ambulantna kola. Ostaće zapamćena kao jedina Australijanka koja je došla i pomagala na ratištu. Provela je pet godina naratištu pružajući razne vidove humanitarne pomoći i kao vozač, zbog čega je na kraju rata odlikovana činom vodnika. Njena priča nije nevjerovatna samo zato što se ona kao žena obrela na ratištu i pružila tu nesebičnu pomoć, već samim tim što ta njena pomoć nije prestala ni kada se rat završio. Ona je poslije rata otvorila 17 kantina, a ta pomoć izražena u finansijskim sredstvima današnjeg svijeta bila bi negdje oko 600 hiljada eura, objasnila je Julija Fini.
Oliv King je rođena 30. juna 1885. godine u sidnejskom predgrađu Krojdon. Kada je imala 15 godina majka joj je umrla, pa je nju i njenu stariju sestru odgajao otac, Ser Džordž Kelso King, uspješni biznismen i dobrotvor. Duboka ljubav i odanost koju je Oliv njegovala prema ocu odredila je njen životni pravac.
-Danas je nezamislivo da jedna žena iz tako bogataške porodice dođe, da krvari, da se bori, da bukvalno izgubi glavu na jednom frontu u dalekoj, osiromašenoj zemlji. Djelovala je na strani Srba, znala je srpski jezik. Jednom prilikom imala je nesreću da joj otpadne točak sa vozila kojim je upravljala (Ela), tu je upoznala jednog mladića, oficira za vezu sa engleskom vojskom, Milana Jovičića i tako se rodila ljubavna romansa, koja nije završila onako kako su očekivali. Nisu se uzeli, ali su se beskrajno voljeli. Ona je fotografiju ovog hrabrog srpskog oficira držala u svojoj spavaćoj sobi do kraja života. Oliv King je i dalje pomagala srpski narod, te je krajem 1918. godine, zemlji opustošenoj ratom humanitarnu pružio pomoć i njen otac. Nije se udavala, vratila se u Sidnej, a umrla je u Melburnu 1958. godine. Oliv King se vratila u Australiju 1920, ali je na poziv kralja Aleksandra bila gost na njegovom vjenčanju, ispričala je Radojka Abramović savjetnica u muzeju. M.D.Popović


Priča idealna za filmski scenario

Oliv King za sobom nije ostavila djecu, ali je ostavila ordenje: pet srpskih (među kojima i Kraljevski orden Svetog Save 3.reda, koji je Oliv King lično dodijelio kralj Aleksandar) i pet engleskih ordena – to je uspomena na ovu hrabru, odvažnu ženu. Priča o njoj zaslužuje i nešto što bi se nazvalo scenarijom za jedan dobar film. A kad se film završava sentencom „snimljen po istinitoj ličnosti“, to bi bilo odavanje dužnog poštovanja prema ovoj divnoj i požrtvovanoj ženi, istakla je Abramović.