PIŠE: Damir Pilić
Šezdesettrogodišnji doktor filozofije Zvonko Šundov primio je poslednju platu prije dvadeset četiri godine. Ipak, kada smo se sastali, insistirao je da plati obje kafe. Godinama je bio vjerovatno najbolje obrazovani beskućnik u Hrvatskoj, ali to ga nije slomilo.
– Stvarnost je klopka za svakog mislioca – kaže on.
Šundov je otpušten s posla u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu 1991. godine. Sudovi u Zagrebu i Strazburu poništili su odluku o otpuštanju, ali profesor se nikada nije vratio pred učenike – njegovo radno mjesto je u međuvremenu ukinuto. Predavao je marksizam.
U socijalističkoj Jugoslaviji marksizam je bio obavezan predmet u srednjim školama i na fakultetima, sve do pada Berlinskog zida 1989. i kolapsa komunizma, kada je američki politikolog Frensis Fukujama u poznatom eseju „Kraj istorije” proglasio konačnu pobjedu liberalne demokratije i kapitalizma.
Stotine nastavnika i profesora marksizma ostalo je bez posla. U doba burnih promjena bili su prezreni kao kuriri totalitarizma za koje nema mjesta u demokratskom društvu.
Međutim, politički pejzaž Evrope danas se ponovo mijenja: zbog globalne ekonomske krize ljevičarski pokreti postaju sve snažniji. Početkom 2015. jedna evropska zemlja dobila je vladu sastavljenu od radikalnih ljevičara, prvi put posle objavljivanja „Kraja istorije” – na izborima u Grčkoj pobijedila je Siriza, politički pokret izrastao iz Komunističke partije. U Španiji se niotkud pojavio Podemos, pokret blizak Sirizi, i ubrzo se nametnuo kao treća najjača grupacija na političkoj sceni. Prošle godine je njemačka partija Die Linke osvojila vlast u državi Turingija nastupajući sa socijalističke demokratske platforme, a njen glavni kandidat je u kampanji nosio sa sobom crvenu bistu Karla Marksa. Novi lider Laburističke partije u Britaniji Džeremi Korbin izjavio je da je Marks „fascinantna figura... od koje možemo mnogo naučiti”.
Izgleda da se marksističke vrijednosti zbog kojih su Zvonko Šundov i mnogi drugi u prošlosti ostajali bez posla vraćaju na evropsku pozornicu. Čak i Fukujama piše o problemu nejednakosti i dominaciji finansija u kapitalističkom sistemu.
Imajući u vidu taj novi politički pejzaž, pokušao sam da istražim šta se dogodilo sa nezaposlenim profesorima marksizma i saznam kako oni i novi evropski marksisti tumače današnje širenje socijalističkih ideja. Da li Siriza oživljava njihove srušene snove? Da li je premijer Grčke i lider Sirize Aleksis Cipras njihov demokratski Lenjin dvadeset prvog vijeka? Šta bi danas moglo da se čupne iz Marksove brade da izgradimo bolju evropsku budućnost?
– Vrijeme marksizma tek dolazi – rekao mi je Šundov dok smo pili kafu u Zagrebu u maju ove godine.
Citirao je jednu od ikona socijalističkog pokreta.
– Roza Luksemburg kaže ’možemo birati između socijalizma i varvarizma’. Sada imamo varvarizam. Siriza i Podemos su humani čin pobune. Kapitalizam nema ozbiljnog neprijatelja osim marksizma. Kapitalisti znaju: ako iko može da im dođe glave, to su marksisti. Zato Siriza ima tako mnogo problema u pregovorima sa Evropskom unijom – kaže on.
Šundov priznaje da mu je trebalo dosta vremena da se oporavi poslije otkaza. Učenici su mu se javljali na ulici, ali profesori s kojima je provodio vrijeme, njegovi nekadašnji prijatelji iz zbornice, počeli su da ga izbjegavaju. Razveo se. Bivša supruga ga je izbacila iz stana u šortsu i papučama.
– Spavao sam na klupi ispred željezničke stanice, a zimi sam ulazio u napuštene vagone zajedno s drugim beskućnicima. Živio sam normalan život, a onda sam se iznenada našao na ulici. Sve knjige su mi ostale u stanu, a izgubio sam i prijatelje – priča on.
Šundov je ipak uz sebe imao filozofske sagovornike. Citirao mi je Heraklitovu maksimu da jedan čovek vrijedi koliko deset hiljada ljudi, ako je velik.
– A ja sam imao dvojicu – Hegela i Marksa – kaže on.
„Rasadnik” marksizma
Doktorka sociologije Mira Ljubić Lorger takođe pripada grupi marksista iz akademske zajednice kojima je pad komunizma iz osnova promijenio život. Do 1990. godine radila je u Centru za društvena istraživanja u Splitu, univerzitetskoj instituciji koja je po mišljenju nove antikomunističke hrvatske vlade bila rasadnik marksizma.
Centar su optužili za progon religije i odmah ga ugasili — mada je među saradnicima Centra bilo i sveštenika, kaže Mira Ljubić Lorger.
– Ima ironije u tome što je moj projekat bio naslovljen `Dijalog između hrišćanstva i ljevice`. Prekinuli su ga na polovini tako što su mi uskratili sredstva. Toliko o dijalogu hrišćana i ljevice – kaže ona.
Da bi preživjela morala je da se okrene starom hobiju: astrologiji. Zagrebački nedjeljnik „Nacional” pozvao ju je da piše horoskope.
Zamolila je ljude iz „Nacionala” da piše pod pseudonimom, ali oni su tražili da se potpisuje kao doktorka sociologije, da bi njihovi horoskopi bili kredibilniji.
– Zvala sam prijatelje i molila ih da ne kupuju „Nacional”. Bilo mi je neprijatno. Mogla sam da biram – ili da radim to ili da umrem od gladi kao častan disident. Ali ta druga mogućnost je bila isključena zbog moje dvoje djece – ispričala je ona.
Sada je u penziji i pažljivo prati šta se događa u Grčkoj. Vjeruje da je pobjeda Sirize najvažniji društveni i politički događaj u Evropi u poslednjih dvadeset godina.
– Sirizu će vjerovatno da sruše, ali činjenica da je ljevica u Evropi počela da pobjeđuje na izborima i formira vlade označava početak nove ere. Ja to doživljavam kao ličnu pobjedu, kao da sam dobila treće dijete – kaže ona.
Filozof Duško Čizmić Marović je 1990. godine radio u Marksističkom centru u Splitu. Slične političke i naučne institucije postojale su u svim većim gradovima socijalističke Jugoslavije i imale su podršku Komunističke partije. Poslije gašenja Centra, kao bivši novinar i urednik studentskih novina, pokušao je da živi od pisanja. Međutim, počeo je rat između Hrvatske i Srbije, a njegov publicistički senzibilitet, kako ističe, bio je „previše nježan” za tadašnju političku klimu.
– Zato sam postao ribar – kaže on.
Pozajmio je novac, stavio pod hipoteku ženin stan i kupio ribarski brodić. Njegova kapitalistička avantura se loše završila i 1996. je ostao bez stana jer više nije mogao da otplaćuje dugove. U međuvremenu mu je žena umrla od raka.
Doktor filozofije koji je završio na ulici, doktorka sociologije koja se vratila astrologiji i novinar koji se okrenuo ribarenju: takve su bile sudbine hrvatskih marksista poslije Kraja istorije.
Komunistička „prevara”
U poređenju sa kolegama koji su radili u školama i istraživačkim institutima, univerzitetski profesori marksizma u Hrvatskoj prošli su nešto bolje. Obično su po obrazovanju bili filozofi ili sociolozi koji su predavali i druge predmete, pa su ih samo nastavili predavati.
Lino Veljak je na Univerzitetu u Zagrebu do 1990. predavao marksizam i ontologiju, a potom samo ontologiju. Sjeća se da su neke kolege „prešle na drugu stranu” i prihvatile novi nacionalistički program.
Najpoznatiji hrvatski konvertit koji je prešao iz marksističkog u nacionalistički tabor jeste sedamdesetosmogodišnji Zdravko Tomac, danas omiljeni intelektualac hrvatske desnice, čije knjige pršte antikomunističkim stavovima.
Ali Tomac je nekada sarađivao sa Edvardom Kardeljem, tvorcem jugoslovenskog modela „socijalističkog samoupravljanja” – sistema u kojem radnici sami upravljaju državnim preduzećima – i najbližim saradnikom Josipa Broza Tita, dugogodišnjeg lidera Jugoslavije.
Tomac priznaje da je Marks bio veliko „otkrovenje” za njega u mladosti – naročito ideja da svijet ne treba samo tumačiti nego i mijenjati. Danas smatra da je najveća zabluda marksizma vjerovanje da nasilno rušenje kapitalizma može da stvori bolje društvo.
Staljinov duh
Tokom svakog intervjua iznad diktafona lebdio je Staljinov duh. Svi moji marksistički sagovornici osjećali su potrebu da se distanciraju od njega. Sirizu vide kao prvi korak ka demokratskom socijalizmu u Evropi, socijalizmu koji će jasno da se razlikuje od totalitarne verzije iz dvadesetog vijeka.
– Uz Latinsku Ameriku, Južna Evropa bi mogla biti `drugo krilo` internacionalnog pokreta koji će dovesti u pitanje dominaciju slobodnog tržišta i kapitalizma – rekao je Veljak.
„Budućnost je nenapisana”
U Atini, u sjedištu partije u ulici Elefterijas, dominiraju mladi ljudi. Sa izuzetkom živopisnog kafea na prvom spratu, prostorije su skromne, gotovo asketske.
– Da, ja sam marksista – govori mi četrdesetogodišnji Andreas Karicis, član političkog sekretarijata Sirize, dok sjedimo u sobi bez kompjutera. Na polici iza njega stoji samo motorciklistička kaciga.
– Kao stranka ljevice čvrsto vjerujemo da logika profita i kapitalizma uništava planetu i proizvodi siromaštvo. Ne vjerujemo da možemo da pređemo u socijalizam direktno iz kapitalizma, kao što veruje Komunistička partija. Istina je, želimo društvo drugačije od kapitalističkog, ali mislimo da ono mora da se gradi odozdo naviše, a ne političkim odlukama s vrha – kaže on.
Jedan pokušaj izgradnje takvog društva već se odvija u Atini. Eksarhija je dio grada koji ponekad nazivaju srcem evropskog otpora kapitalizmu. To je dom anarhista, tvrdog krila grčke ljevice. Policija tamo rijetko zalazi jer ih dočekuju „molotovljevim koktelima”. U ovom kraju nema kapitalističkih brendova i zidovi su pokriveni antikapitalističkim grafitima. „Budućnost je nenapisana”, kaže jedan zid.
– Kod mene ne može da se plati karticom, primam samo gotovinu. Tako je u cijelom kraju. To je naš oblik otpora kapitalizmu – rekao mi je dvadesetšestogodišnji Aleksandar Papadopulos u svom restoranu.
Lenjin na laptopu
Uveče, dok šetamo Sohoom, hedonističkim kvartom Londona, hrvatski sociolog Toni Prug priča mi da ga je tek život u Londonu učinio marksistom.
– Odrastao sam u Jugoslaviji u vrijeme komunizma, ali politika me nikada nije zanimala. Onda sam došao u London 1996. i godinu dana radio na recepciji hotela „Aleksandra” na Padingtonu, deset sati dnevno za tri funte na sat. Tu su bile i dvije Bugarke koje su radile sa mnom po 14 sati dnevno za dvije funte na sat – plakale su i slale novac kući. To je bilo dno dna. Tada sam kupio laptop i počeo da čitam Marksa i Lenjina. Ako poslije takvog iskustva ne postaneš marksista, onda s tobom nešto nije u redu – kaže Prug, star 43 godine.
On je zatim radio deset godina kao programer i tako plaćao studije sociologije. Doktorirao je na Univerzitetu „Kvin Meri” u Londonu na temi „Egalitarna proizvodnja i distribucija roba i bogatstva”. Svrha egalitarne proizvodnje nije profit, objašnjava on, već fer distribucija.
On tvrdi da je to Marksov najvažniji doprinos i navodi primjer stanova u društvenoj svojini u bivšoj Jugoslaviji.
– Ako dobijete još jedno dijete, dobijate još jednu sobu. I besplatnu zdravstvenu zaštitu i školovanje, naravno. Uprkos tome ljudi sa zapada misle da je država izvor svakog zla. U kapitalizmu nema naučnih teorija o stanovima u društvenom vlasništvu jer tu nema profita – smatra on.
Prug veruje da „srce Marksovog djela” nikada nije bilo relevantnije, mada je u prošlosti bilo mnogo improvizacija i pogrešnih tumačenja Marksa.
– Ipak, marksizam polako ulazi u evropske parlamente. Već je ušao, kroz Sirizu. To dokazuje da je moguće obraćati se ljudima na marksistički način čak i u 21. vijeku – dodaje on.