Ovu Novu godinu neće među živima dočekati Milovan Kovačević. Od stotog rođendana su ga dijelile nepune četiri godine, kad je nedavno otišao sa ovog svijeta, gledajući „tihe, snežne vrhove Urala”, a ne Lovćena - u dalekom Čeljabinsku, gotovo četiri i po hiljade kilometara od Lješanske nahije i rodnog sela Gradac, gdje je prvi put zaplakao 1920. godine.
Jedvaček i ponos oca Ilije Zekova, jednog od četvorice sinova glasitog Lješnjanina Vučete Kovačevića, i majke Gospave, rodom od Radusinovića, jedina bratska zakletva sestara Danice i Tomne, rano stasao u nemaštini i oskudici žedne, gladne i golometne Lješanske nahije, u kojoj je od pamtivijeka u izobilju bilo samo lijepe i bistroumne riječi i viteškog ponosa da se ni pred kakvim silama i nevoljama ne sagne čelo i ne povije kičma. Potomak slobodara i nebojša, rano stasao i stao u stroj bundžija i nepokora i već kao gimnazijalac u Podgorici se napio na tim vrelima slobodarstva i patriotizma.
- Moj ujak je već 1939. godine, sa nepunih devetnaest godina, postao član Komunističke partije Jugoslavije, jedan od prvih u ovim krajevima, zajedno sa Veselinom Burzanovićem, Antom Bojanićem, Simonom Đurišićem i Blažom Uskokovićem – kaže njegov sestrić Rajko Kažić.
Nije stoga bilo nikakvo čudo što se i 1941. godine Milovan Kovačević, pošto mu je aprilsko bombardovanje Beograda prekinulo tek započete studije, vratio u rodni kraj i među prvima latio oružja i krenuo u borbu za slobodu. Istrajao u toj borbi, preživio golgotu koncentracionih logora u Baru i Italiji, borio se u redovima italijanskog partizanskog pokreta otpora prema crnom Musolinijevom fašizmu i iz rata izašao kao prekaljeni tenkista. Zato i nije bilo iznenađenje što se već 1946. godine, kao mladi oficir novostvorene Jugoslovenske narodne armije našao u ruskoj tenkovskoj akademiji.
I kad je izgledalo da se pred njim širom otvaraju vrata meteorske vojničke karijere u tenkovskim jedinicama JNA, uslijedila je poznata rezolucija Informbiroa, odnosno otvoreni i beskompromisni politički sukob sovjetskog i jugoslovenskog državnog i partijskog rukovodstva.
Milovan Kovačević se, kao i toliki drugi njegovi drugovi i saborci, koji su se u to vrijeme zatekli na školovanju u Moskvi i drugim sovjetskim vojnim učilištma, našao pred velikom dilemom koga poslušati: Tita ili Staljina, novu Federativnu Jugoslaviju i njeno rukovodstvo ili moćni Sovjetski savez.
On je poslušao srce i Svetog Petra Cetinjskog, a ne Tita i Komunističku partiju Jugoslavije. Sjetio se svega što je od davnina vezivalo Rusiju i Crnu Goru, pa i Srbiju i druge balkanske narode, a naročito one predsmrtne poruke, kletve najznačajnijeg crnogorskog vladara iz dinastije Petrović, Petra Prvog Petrovića Njegoša, koji je u svojoj „potonjoj volji” zapisao: „Da Bog dade i onome koji bi vas od vjernosti k blagočestivoj i hristoljubivoj Rusiji odlučiti poiskao i svakojemu, ako bi se koji iz vas Crnogoracah i Brđanah našao da pomisli odstupiti od pokroviteljstva i nade na jednorodnu i jednovjernu našu Rusiju, da Bog da jaki te od njega živoga meso otpadalo i svako dobro vremenito i vječno odstupilo...”
Nije Milovan Kovačević, dakle, pristao da obrije svoje brkove zbog kojih su ga uvijek zadirkivali da podsjeća na Josifa Visarionoviča Staljina, ali nije ni klonuo duhom. Kao oficir-inžinjer sovjetske armije, skrasio se hiljadu kilometara dalje od Moskve, u srcu Rusije, u gradu Čeljabinsku na jugoistočnim padinama Urala.
– Pošto je sa uspjehom završio Tenkovsku akademiju, on je kao vojni inženjer upućen u Čeljabinsk 1952. godine – kazuju Marija i Radoman Vraneš, mladi bračni par koji su bure devedesetih godina prošlog vijeka izbacile u Čeljabinsku i donijele u kuću Milovana Kovačevića, u neformalni jugoslovenski konzulat i stjecište ljudi sa balkanskih prostora u ovoj dalekoj, ledenoj sibirskoj metropoli.
– Tu se 1955. godine oženio Alom, profesoricom stranih jezika i dobio sina Iliju, a od njega i snahe Tatjane i unuke Milovana i Matiju. Penzionisan je kao pukovnik, profesor na Politehničkom institutu. Potom je još pune 22 godine, sve do 1997, honorarno radio kao profesor na katedri za gusjenične mašine na Auto-traktorskom fakultetu, a do smrti je ostao aktivni i veoma uvaženi član Savjeta veterana Južno-uralskog univerziteta i Savjeta veterana - partizana Čeljabinske.
Budo Simonović
Preživeo dvije kataklizme
Milovan Kovačević je u Čeljabinsku, pored ostalog, preživio i dvije planetarno poznate kataklizme. Najprije nuklearnu nesreću koja se 1957. godine dogodila u fabrici nuklearnog goriva u Majaku, a potom i stravičnu eksploziju asteroida, koja se desila na oko 30 kilometara iznad Čeljabinska u zoru 15. marta 2013. godine. Asteroid prečnika oko 17 metara, težine oko 10.000 tona, uletio je u atmosferu brzinom između 55 i 65 hiljada kilometara na sat i eksplodirao. Kako se procjenjuje, pri tom je oslobođena energija bila ravna energiji koju bi proizvele eksplozije 20 – 30 atomskih bombi kakve su bile one koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki.
Grad „kaćuša” i tenkova
Čeljabinsk, zauralska tvrđava iz osamnaestog vijeka, postao je veliki centar izmještene sovjetske vojne industrije za vrijeme Drugog svjetskog rata, poznat po proizvodnji „kaćuša”, zastrašujućih raketnih bacača, koji su, po mnogima, presudno uticale na ishod rata, kao i čuvenih tenkova T-34. Otuda su ga neki zvali i Tenkograd.
Majku i sestre vidio
poslije 20 godina
Iako su odnosi Sovjetskog Saveza i Jugoslavije izglađeni 1956. godine kada je predsjednik Hruščov došao u posjetu Jugoslaviji, prošlo je još deset godina dok su Milovanova majka Gospava i sestre Danica i Tomna dobile pasoše i dozvole da ga mogu posjetiti u Čeljabnsku.
Potom je u njegov rodni kraj prvo došla njegova supruga Ala, a tek onda i on, njegov sin i unuci, koji sada drže tvrde veze sa rodbinom u Crnoj Gori.