Prije 18 godina, 1. decembra, Vesna i Srđan Mijušković iz Kumbora dobili su četvorke – Vasilija, Petra, Ivanu i Božidara. Oni će u društvu svojih prijatelja večeras nazdraviti svom punoljetstvu.
O tome kako je bilo prije 18 godina, tog za nju najsrećnijeg dana u životu – 1. decembra 1999. godine za „Dan“ priča Vesna Mijušković, majka koja je na svijet donijela prve četvorke u Crnoj Gori.
– Svi su rođeni u pet minuta. Prvo Vasilije, pa minut kasnije Petar, pa zatim u narednoj minuti Ivana i poslednji Božidar. Bilo je vrlo teško podizati četvorke. Najteže su bile za nas te prve dvije godine. Ali, najvažnije je kada su djeca zdrava. Svaki period ima svoje mane i vrline. Za ovih 18 godina ne mogu reći koji je period bio teži, a koji lakši. Sa njihovim odrastanjem svako vrijeme je tražilo neku posebnu pažnju i iz tog najranijeg djetinjstva ostaju samo lijepe uspomene. Tih nekih „slatkih“ muka se gotovo i ne sjećate. Tokom trudnoće znala sam da nosim prvo dvojke a zatim je konstatovano da nosim trojke i na kraju čula su četiri otkucaja srca – kazala je ona.
Vesna dodaje da nije imala problema u trudnoći.
– Sve je bilo normalno, nijesu išli u specijalnu bolnicu, bili su sa ostalim bebama od samog rođenja. Svi su nam pružili izuzetnu brigu i pažnju, više sam bila ja u lošem stanju pa smo čekali dok se oporavim. Najteži je bio onaj prvi period dok smo se organizovali. Oni su jeli različitu količinu hrane, u različite periode spavali. Teško je to bilo. Kao da su odrastali po nekom dogovoru. Uvijek sam bila u strepnji. Znate, kada imate jednu bebu pa joj posvetite svu pažnju. Uvijek sam bila u nekom strahu da li sam dovoljno svima poklonila pažnju. Jer i oni su bili različiti. Neko od njih je tražio stalnu pažnju dok je neko opet volio sam da se igra. Kako su rasli mogla sam sa njima da se dogovaram i prosto sam uživala u njihovom odrastanju. Sve više smo se igrali i izlazili. Da budem iskrena, u tim prvim trenucima smo veću pažnju posvećivali dječacima. Bili su nestašni. Ivana je odrastala u tom muškom okruženju ali uvijek je bila energična, posebno u školi, da ustane da brani braću. Uvijek se trudila da im stane u zaštitu. I oni su uvijek prema Ivani imali neki zaštitnički odnos – dodaje Vesna.
Kako ističe, imali su pomoć mnogih tokom njihovog odrastanja.
– Neću sada da pričam o imenima da ne bih nekog zaboravila. Najviše pomoći je bilo kada su se rodili i ovom prilikom želim da zahvalim svima koji nas nijesu zaboravili jer u ovom periodu od 18 godina bilo je dosta teških momenata i trenutaka kada nijesmo sami mogli sve da isplaniramo. U vrtić su krenuli sa pet godina i devet mjeseci. U školu su krenuli ranije. Bili su prilično zreli i nije bilo dileme da li mogu ranije poći u školu. U školi su imali i uspona i padova. Zadovoljni smo, a oni planiraju dalje školovanje – kazala je ona.
Vesna ističe da Boždar i Vasilije pohađaju nautiku u Pomorskoj školi u Kotoru, Ivana Opštu gimnaziju u Herceg Novom, dok je Petar učenik Turističke škole u Herceg Novom.
– Vasilije i Božidar imaju namjeru da upišu Pomorski fakultet. Ivana pokazuje ljubav prema jezicima. U godini koja je pred nama moraćemo da uskladimo sve te njihove obaveze i želje – kaže sretna majka Vesna.
Uz učenje stigle su obaveze i u sportu. Petar i Vasilije su izabrali vaterpolo, Ivana plivanje, a Božidar fudbal.
– Išli su i u muzičku školu. Petar je pokazao znatan uspjeh u vaterpolu. Pošto je reprezentativac u mlađim selekcijama, postao je prvotimac „Jadran Carine“. Sa reprezentacijom Crne Gore osvojio je srebrnu medalju na prvenstvu svijeta za juniore prošle godine u Podgorici i odlučili smo da je najbolje da se posveti vaterpolu. Dali smo im mogućnost da izaberu šta žele. I danas, rođendan mi nećemo nešto mnogo slaviti. Djeca će sa svojim prijateljima napraviti žurku i proslaviti svoje punoljetstvo. Večeras će organizovati druženje samo za prijatelje iz škole i sa vaterpola – kazala je ona.
Z.Šakotić
Svi za jednog, jedan za sve
„Najstariji“ brat Vasilije kaže za „Dan“ da je svako upućen na svoj rad i svoje obaveze, te da se bukvalno vide samo u prolazu.
– Dok smo bili mlađi svi smo čekali taj dan. Obično kažu da je to matura ali ona dolazi tek u maju. Naš rođendan je večeras i samo za trenutak ćemo ostaviti svoje obaveze, a već u subotu krećemo sa novim zadacima – kaže Vasilije.
Petar dodaje da su do kraja osnovne škole bili prilično vezani.
– Zajedno smo išli na treninge, zajedno u osnovnu školu. Cijelo osnovno školovanje bili smo u istom odjeljenju. Svi smo imali svoje drugare i sticali smo naviku da nijesmo upućeni jedni na druge. Pomažemo jedni druge ali svako imao svoje društvo – kaže Petar.
Ivana navodi da je njena želja bila da se bavi muzikom.
– Voljela sam da sviram klavir. Dobro je krenulo ali moje obaveze su se preklapale sa obavezama u gimnaziji. Nijesam mogla sve to da uskladim i prioritet sam dala školi – kaže ona.
Božidar naglašava da su ih majka i otac učili da se ne osjećaju manje vrijednim ako nekome ide bolje u školi i u sportu.
– Svako od nas četvoro je pokazivao bolje rezultate na nekom drugom polju – rekao je za „Dan“ Božidar.