Crkva je oduvijek bila zakoniti vlasnik, a ne držalac svoje imovine kao što je i država bila vlasnik svoje imovine, poručeno je juče iz Mitropolije crnogorsko-primorske, nakon novih istupa pojedinaca sa idejama da sakralni objekti u Crnoj Gori pripadaju državi. Iz Mitropolije ističu da je isti slučaj i sa vjerskim objektima koji su oduvijek u vlasništvu vjerskih institucija islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti u Crnoj Gori.
Naglašavaju da ne postoji dokument od 1860. godine do danas na osnovu koga bi moglo da se tvrdi i dokaže da je Knjaževina, a potom Kraljevina Crna Gora bila vlasnik pravoslavnih i rimokatoličkih crkava, kao i islamskih džamija.
– Na isti pravni način je, shodno odredbi iz stava dva člana 716. Opšteg imovinskog zakonika (OIZ), regulisano pitanje imaoništva, tj. vlasništva „crkava i crkvenih uredaba drugih hrišćanskih ispovijedi (tj. rimokatoličke) koje država priznaje”. Isto je, shodno čl 717 OIZ, važilo „i za sve nehrišćanske bogomolje i druga postojana vjerska uređenja (muhamedanske džamije – tako piše u tekstu OIZ), ukoliko je država samu vjeru priznala”. Vrijedi pomenuti i da je shodno čl 129 Ustava Crne Gore iz 1905. „unutrašnja uprava Muhamedove vjeroispovijesti pripadala muftiji crnogorskom”, Rimokatoličke crkve Arcibiskupiji Barskoj, a Istočno-pravoslavne crkve Mitropoliji crnogorskoj, odnosno Arhijerejskom saboru. Šta su imovinska pitanja Crkve nego, prije svega, pitanja unutrašnje crkvene nadležnosti? Pojedini tumači crkveno-pravne i državno-pravne istorije ne znaju za 38. kanon Svetih Apostola kojim je propisano sledeće: „Episkop neka se stara o svima crkvenim stvarima i neka njima pobožno upravlja, jer Bog sve nadzirava”. A Sveti Apostoli kroz 41 kanon zapovijedaju da „episkop ima vlast nad crkvenim stvarima. Jer ako mu treba povjeriti dragocjene duše ljudske, daleko mu više treba zapovijedati o stvarima tako da se po njegovoj vlasti sve upravlja”. Ovo su najstarija pravila o crkvenoj imovini na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora i nepromijenjeno važe u Crkvi Hristovoj od ranog hrišćanstva i drevne Dioklijske episkopije i episkopa Evandrosa do današnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Ta kanonska pravila o crkvenoj imovini su poštovana u vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Ista pravila važe i za imovinu Rimokatoličke crkve u Crnoj Gori, tj. Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije – ističu iz Mitropolije.
Podsjećaju da je i prije postojanja države Crne Gore, dakle prije 15. vijeka, važilo kanonsko pravilo da se svete stvari ne mogu prodavati, odnosno to su bile i ostale stvari izvan pravnog prometa. Ali, navode, njima se uvijek upravljalo shodno odredbama Svetih kanona i predanja crkve upravo od ovlašćenih crkvenih velikodostojnika.
– Prostor ne dozvoljava da se šire elaborira kako je knjaz Nikola 29. juna 1895. odredio „da se sva laktarina, što su dužne plaćati kuće varoši Cetinja, sakuplja u zasebnu manastirsku kasu sa svim ostalim prihodima sa manastirskih zemalja u cetinjskom polju i da manastir ovaj svoj godišnji prihod svake godine ulaže u kupovinu nepokretnih dobara u Našoj državi, kako bi tim svoju današnju imovinu umnožio te i dalje u budućnosti mogao blagotvorno djelovati u oblasti Svete pravoslavne crkve i srpskoga naroda”. Ovo nije potrebno komentarisati ni laiku, a ne pravniku. Neobaviještene ili nedovoljno upućene pravnike i istoričare valja informisati da i danas Prestonica Cetinje Cetinjskom manastiru, shodno ugovoru, plaća zakupninu za manastirsku zemlju koju koristi. Ne bi valjda plaćali da je riječ o državnoj imovini? Ako već ne mogu da pokažu dokument iz koga bi se vidjelo da je država Crna Gora do 1918. bila vlasnik imovine Pravoslavne crkve, Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice onda je sasvim normalno da ne može biti ni dokumenta iz koga bi se vidjelo da se ona odrekla prava koje nije ni imala. Koliko je logično da se neko odriče nečega što nema i što nikada nije ni imao – podvlače iz Mitropolije.
Danas je stvar, kako kažu, u pravnom pogledu suštinski ista iako je državna vlast, shodno ustavnom sistemu odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države, sama sebe udaljila od mogućnosti da bude pokrovitelj i zaštitnik pravoslavne vjere i crkve kao što je bila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori gdje je Pravoslavlje bilo proglašeno i štićeno kao državna vjera.
– Država Crna Gora ni danas, kao što se vidi iz brojnih propisa i dokumenata, nije vlasnik vjerskih objekata Pravoslavne crkve, Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice. Valja dobro pročitati važeći Zakon o državnoj imovini u kome je propisano da država „raspolaže kulturno-istorijskim dobrima, ako nijesu u svojini drugih pravnih i fizičkih lica”. Crkve i manastiri svakako jesu u svojini Mitropolije crnogorsko-primorske kao pravnog lica u Crnoj Gori. Država je vlasnik kulturnih dobara kao što su muzeji, galerije, biste i spomenici revolucije. Ako je 1852. g. i vladavinom knjaza Danila započeta izgradnja Crne Gore kao moderne pravne države, onda bi se, koristeći logiku zagovornika nenaučnih i ideoških anticrkvenih stavova, moglo tvrditi i da je Mitropolija do tada bila vlasnik sveukupne državne imovine. Ne znamo kako bi izgledalo u javnosti kada bi neko od crkvenih velikodostojnika danas zastupao takve teze koje se po anahronosti mjere sa neodrživim tezama da su bratstva i plemena i danas pravna lica u Crnoj Gori – navode u Mitropoliji. M.S.

---

Pozivi na progon i nasilje
U Mitropoliji ističu da su se ona i druge eparhije, crkve, manastiri i ostale crkvene ustanove kao pravni subjekti upisivali u katastarske knjige na isti način i po istim pravnim osnovima kao i svi drugi subjekti prava, pravna i fizička lica, u Crnoj Gori.
– Crkveni i pravni subjektivitet Mitropolije u Crnoj Gori je isti kao i prije 1918. Ona je samo 1918–1922. godine obnovila jedinstvo sa Pećkom patrijaršijom, u okvirima Srpske pravoslavne crkve, sačuvavši svoju samostalnost i vlasništvo nad crkvenom imovinom. Patrijaršija Srpska nije titular crkvene imovine u Crnoj Gori, kako se uporno podmeće radi obmanjivanja neupućenih čitalaca. Na kraju, ostali smo i ostajemo bez odgovora na pitanje: da li je država bila i da li je sada vlasnik imovine Islamske zajednice i Rimokatoličke crkve u Crnoj Gori? I ko je bio vlasnik crkvene i imovine drugih vjerskih zajednica na teritoriji koja se nije nalazila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, a koja se danas nalazi na teritoriji Crne Gore? Ipak, izrazi i formulacije koji su korišćeni u tekstu ukazuju da se poziva na progon Crkve, mitropolita, sveštenstva i pravoslavnih vjernika i da je „vakat” da se to učini. To zabrinjava više od, po ko zna koji put, saopštenih anticrkvenih stavova, jer je riječ o javnom pozivu na progon i nasilje – zaključuju u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.


Hoće li se ljudima otimati ikone
Ograničenje prava svojine, kako kažu u Mitropoliji, nad zaštićenim pokretnim ili nepokretnim dobrom nikako u pravnoj nauci ne znači ukidanje prava svojine vlasnika.
– Primjera radi, danas neko u svome domu u Crnoj Gori može da ima porodičnu slavsku ikonu staru tri vijeka koju je država proglasila za pokretni spomenik kulture. Da li bi se moglo tvrditi da njen vlasnik više nije njen vlasnik, iako su mu postavljena određena ograničenja u pogledu načina održavanja, ali i državi obaveza u pogledu pravične naknade za ograničenja i naknade za održavanje spomeničkog dobra koje je prepoznala kao javni interes. Crkvena imovina je u Crnoj Gori uvijek bila pod režimom crkvenih pravila, a tek potom i pod režimom državnog zakonodavstva – i tek kada je nastajalo, a to znači mnogo kasnije – kažu u Mitropoliji.