Crnogorski radnik koji prima minimalnu zaradu od 222 eura mora da radi skoro godinu dana, odnosno 11,5 mjeseci, da bi zaradio jednu minimalnu platu koju ima njegov kolega u Luksemburgu. Naš radnik sa prosječnom platom od oko 511 eura za luksemburski minimalac treba da radi pet mjeseci.

Država Luksemburg, koja ima oko 590.000 stanovnika, teritorijalno je manja od Crne Gore, ali ima približno isti broj stanovnika, od 1. januara povećala je minimalnu zaradu na 2.142 eura za nekvalifikovane, a 2.570 za kvalifikovane radnike. I prije ovog povećanja Luksemburg je bio država sa najvećom minimalnom platom u Evropskoj uniji. Kada Vlada poredi našu zaradu, minimalnu ili prosječnu, uglavnom se gledaju države koje su u nezavidnijoj situaciji, ali ne one koje su bogatije i teritorijalno slične nama.

U Luksemburgu i učenici koji rade imaju višu platu nego radnik sa fakultetom u Crnoj Gori. Za učenike od 15 do 17 godina minimalna plata je 1.606 eura, dok oni od 17 do 18 primaju 1.713 eura. Minimalna penzija u Luksemburgu povećana je na 1.892,77 eura mjesečno, dok je u Crnoj Gori 287,48 eura. To u praksi znači da crnogorski penzioner za šest i po mjeseci primi koliko njegov kolega u jednom mjesecu.

Prema ocjeni Veska Pejaka iz Alternative Crna Gora, minimalna plata u Crnoj Gori je dovoljna da nesrećnik koji je prima ne umre od gladi i da ima dovoljno da preživi jednu radnu smjenu. Svuda u svijetu, kako kaže, minimalna zarada služi kao granica ispod koje radnici neće raditi, granica ispod koje ljudsko dostojanstvo prelazi iz „radnik“ u „rob“.

– Upravo u tome je poenta. Mi nemamo radnike. Mi imamo robove kojima se manipuliše i koji služe samo kao puki izvršioci. Zato je produktivnost radnika iz Luksemburga 10 puta veća od produktivnosti radnika iz Crne Gore. Kako onda smiješno zvuči poređenje predsjednika Crne Gore kad nas nazove „balkanskim tigrom“ – kaže Pejak.

Minimalna zarada kod nas, kako navodi, „nije dovoljna ni za pustih 2.000 kalorija dnevno“.

– Računa se da je to minimalna količina kalorija da bi čovjek pregurao dan, da ne bi umro od gladi. U tom stanju čovjek može samo da vegetira, tj. da se ponaša kao boljka na poslu. Može da dođe na posao, kaže „dobro jutro“ i sjedi do 16 sati kad mu se završava smjena. Sve preko toga je dodatno angažovanje koje zahtijeva dodatne kalorije – kaže Pejak.

Prema ocjeni Vuka Vujisića iz inicijative „Neću da idem“, Crna Gora mora početi više da razmišlja o građanima, za koje konstantno fali novca, dok na drugoj strani oni na pozicijama moći uživaju u luksuzu.

– Povećanje zarada, posebno zarada za mlade ljude koji trebaju da stvaraju i napreduju, politika je koju primjenjuju sve razvijene države, pa i Luksemburg. Država Crna Gora mora u što kraćem roku da poboljša položaj mladih, prvenstveno kroz povećanje zarada i rješavanje njihovog stambenog pitanja. Mladi ne mogu da napreduju i žive sa 300 eura primanja i prirodno je da odlaze u razvijenije zemlje gdje će biti pravednije i bolje plaćeni, ali i steći nova iskustva i znanja. Posebno nas brine odlazak mladih na rad u Njemačku koji će biti znatno olakšan. Država se mora pripremiti za novi talas odlaska najkvalitetnijih kadrova, posebno iz medicine, u suprotnom već za godinu dana ćemo osjetiti posledice u vidu nedostatka kadra te ćemo biti prinuđeni na uvoz radne snage, i to će uticati na našu ekonomiju. Nažalost, kako sada stvari stoje odlazak mladih je neminovna pojava. Međutim, nadam se da će u ovoj i narednoj godini doći do promjena u socijalnoj i ekonomskoj politici i da će se država više truditi da omogući mladima normalan život – kaže Vujisić.

M.S.

---

Poslodavci misle da su radnici nebitni
Vesko Pejak poručuje da će minimalna zarada i u Crnoj Gori rasti kad radnici shvate da od njih zavise firme za koje rade.

– Nije problem od poslodavca tražiti fer zaradu ako se posao radi na pošten način. Nije poslodavac Bog, takve ih je vlast napravila. Misle da se svaki problem može riješiti mitom. Da su radnici nebitan faktor. Mnogi crnogorski poslodavci koji su mislili da su radnici nebitni – propali su. Propašće svaki koji tako misli. Postoji milion načina na koji radnik može da ošteti poslodavca, a da on to ne primijeti. Neka se ne nasmije svakom kupcu i nanio mu je nenadoknadivu štetu. Kako to može poslodavac da isprati? Nikako! Zato je bitno na poslu imati srećnog radnika – ističe Pejak.