Jeromonah Justin Mrenović, sabrat Cetinjskog manastira i kelejnik blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, u razgovoru za Radio Svetigora kazao je da je mitropolit govorio, naročito poslednjih dana u postelji: „Ne znam da li je ovo (korona) satanska stvar ili Božje dopuštenje, ali očigledno da nam je dato da se neke stvari u životu preispitaju”. Prema Justinovim riječima, mitropolit je uvijek bio sa svojim narodom, te je kategorički odbio ponude za liječenje u Srbiji i Njemačkoj. Jeromonah Justin priča da je mitropolitu Gospod bio dao izuzetno zdravlje i fizičku izdržljivost.
– Uveliko je gazio osamdeset i treću godinu, a bio je vrlo pokretan i do zadnjeg trenutka je potpuno sam o sebi brinuo. Kad se pojavio ovaj zlosrećni virus korona, mitropolit je od prvog trenutka imao prema tome ozbiljan pristup, ali kao svaki pravi hrišćanin nije pokazivao strah. Samo je rekao da to jeste neko znamenje Božije. Jer i sami smo svjedoci šta se dešava u svijetu, a posebno zadnjih godina i kako je svijet nezaustavljivo srljao u propast kroz raznorazne izopačenosti u društvu i urušavanje svih mogućih moralnih i društvenih sistema. Stege koje su ranije držale društvo vjekovima počele su da nestaju u naše vrijeme. Mitropolit je smatrao da je Gospod poslao ovo da bi se čovjek zamislio nad svojom sudbinom i kuda mi to hrlimo – prisjeća se jeromonah Justin.
Objašnjava da bolest u početku nije bila jakog intenziteta, ali kada je postalo jasno da je zbog njegovih godina bolje da pođe bolnicu, mitropolit je dvadesetak minuta ležao na krevetu u svojoj keliji i očigledno se molio Gospodu.
– U jednom trenutku su mu se oči napunile suzama, ustao je i rekao: „Ajmo!” Prva misao koja mi se nametnula u tom trenutku jeste – krenuo je na svoje stradanje. On koji nikad nije bio u bolnici, koji nikad nije dao da se mnogo brinemo oko njegovoga zdravlja, i uopšte nikad nije davao da brinemo oko njega… Kad malo sada bolje razmislimo – tu je Gospod isprobao njegovo smirenje. I pokazao se mitropolit kao stvarno dorastao i tom iskušenju, tom ispitivanju od Gospoda. Bio je poslušan ljekarima i sestrama. To je izuzetno zahtjevno i terapijski intenzivno liječenje – mnoštvo infuzija, injekcija, vađenja krvi – nije bilo mjesta na rukama mitropolita koje nije bilo izbodeno iglama… Međutim, on nikada nije pustio ni glasa. Kada bi ga pitali boli li ga, on bi se šalio: „Ma ne, nije ništa. Navikao sam ja na to – piju meni krv cio život– priča Justin, u razgovoru za Svetigoru.
Dodaje da je nakon toga, u srijedu popodne primijetio promjene kod mitropolita i da drži ruku u predjelu grudnog koša.
– Po dogovoru sa doktorkom Jelenom, da javim čim nešto primijetim, poslao sam joj poruku da mi se čini da se mitropolitovo stanje mijenja. Doktorka je odmah došla i dala mu odgovarajuću terapiju. Međutim, kako se bližilo veče tako je počeo da mu pada nivo kiseonika u krvi… Naravno, odmah su preduzete potrebne mere, ali je tada doktorka prvi put izjavila da se boji da možda mitropolit neće uspjeti da se izbori sa posledicama korone. Ja sam opet pomislio: Ma ne, nije još završio kapelu ni ostale svetinje… Ali u istom trenutku sam pomislio i nešto drugo: Možda Gospod hoće da ga uzme da ne mora to on da završi, nego da vidi da li ćemo mi to da završimo – pokoljenje koje je on podigao. Prije nego što će mu staviti masku za kiseonik rekao mi je: „Znaš šta, ma idemo mi za Lučindan na Cetinje”. Sam u sebi sam pomislio: Kakvo Cetinje, vladiko, još se nijeste sa kiseonika makli, nećemo mi prije srijede izlaziti odavde…
U četvrtak ujutru, kad je već svanulo, tražio je da mu damo vode. Sestra Stoja, koja je bila dežurna, i ja smo mu skinuli masku i dali mu vode da pije, a on je onako samom sebi u bradu promrmljao: „Gotovo je”. Presjekao sam se i pomislio: Izgleda da je mitropolit stvarno riješio da nas napusti. Kasnije mu je u toku prijepodneva pozlilo, i ljekari koji su tu bili inače pored njega morali su da ga zasijeku između rebara, da bi mu drenirali taj dodatni vazduh. Ti zadnji njegovi dani su bili zaista kao iz Jevanđelja – bile su mu probodene i ruke i noge od silnih ljekova i analiza, probodena su mu bila i rebra, iz kojih je izašla voda sa sukrvicom, baš kao iz Jevanđelja. To se sve desilo 29. oktobra, na dan kad se slavi Sveti Longin Sotnik koji je kopljem probo Gospodnja rebra. Puno zaista simbolike ima u tih nekoliko mitropolitovih zadnjih dana… Nakon što se probudio iz te blage narkoze ljekari su ga pitali kako je, a on je na to rekao: „Završavajte to, djeco, i pustite me”.
Taj zadnji dan – od četvrtka ujutro do petka dok nijesmo iznijeli mitropolita iz KC-a, medicinski tehničar i sestre (koji su inače tih dvadeset i pet dana njegovali mitropolita) ostali smo budni cijelu noć kraj njega i bilo je jasno da je stanje ozbiljno, da je krenulo ka svome kraju. Negdje u četiri sata ujutru počeli su da opadaju svi parametri. I meni tek tada sine – Bože Gospode, planirali smo u subotu da se pričestimo, na Svetog Luku, a pitanje je da li će on sjutrašnji dan preživjeti. Pozvali smo oca Branka Vujačića. Međutim, negdje oko šest i petnaest svi životni parametri su došli na najniže vrijednosti, a otac Branko još ne stiže. Uplašio sam se – da ne ode nepričešćen, i jedino što mi je palo na pamet je bilo da ga uhvatim za ruku i, pošto sam znao da čuje iako je zbog respiratora bio u blagoj komi, kažem mu: „Vladiko, oprostite, sačekajte još malo. Otac Branko je krenuo sa Hrama da vas pričesti, nosi Darove. Sačekajte još malo.” I odmah su se digle sve vrijednosti – i udisaji, i kiseonik, i pritisak… Tačno je čekao da dođe otac Branko da ga pričesti. Doktorka Jelena je i rekla svojim kolegama da se time potvrđuje njen stav da je čovjek u trenucima smrti svjestan.
Brinuli smo se da li će zbog respiratora uopšte i moći da primi sveto pričešće. Međutim, kada je otac Branko prinio darove, poluglasno sam mitropolitu rekao: „Vladiko, evo otac Branko je tu da vas pričesti.” Kako sam mu to rekao, mitropolit je nepogrešivo krenuo prema kašičici, uzeo Sveto pričešće usnama i progutao, ne otvarajući oči. Doktorka Jelena i svi ostali su počeli da plaču, jer je to bio baš potresan prizor – prepričava Justin poslednje mitropolitove trenutke u bolnici.
M.M.K.

---

U Pećkoj patrijaršiji prvi susreti s mitropolitom
Jeromonah Justin Mrenović priča da se u Pećkoj patrijaršiji, još kao dijete, susretao sa mitropolitom Amfilohijem.
– Kada je on 1990. godine, kao episkop banatski, zajedno sa blaženopočivšim patrijarhom Pavlom, koji je tad bio raško-prizrenski episkop, došao u moje selo, Vitomiricu pored Peći, da osvešta kamen temeljac za parohijski dom, ja sam tada imao jedanaest godina, prvi put ušao u oltar da čteciram, i prvo poslušanje je bilo da držim žezal mitropolitu Amfilohiju– prisjeća se jeromonah Justin.
Ističe i da je mitropolit na najbolji mogući način opravdao svoje zvanje egzarha pećkoga i da niko dostojnije nije u zadnjih dvjesta pedeset godina nosio tu titulu od njega.
– Zato što je stvarno, svim bićem svojim, bio posvećen toj našoj velikoj rani. Zato i dan-danas, mislim, nijedno ime na Kosovu i Metohiji ne izaziva više strahopoštovanja i ne uliva više povjerenja i ljubavi od imena mitropolita Amfilohija – smatra Justin, dodajući da je mitropolit bio jednostavan čovjek.