U Crnoj Gori se svaki peti par suočava sa problemom neplodnosti, a u Fondaciji „I ja imam pravo da budem mama” ocjenjuju da oko 100.000 građana ima neki problem koji se tiče plodnosti. Iako su podaci koje navode alarmantni, naša država nema registar koji bi na jednom mjestu imao sve podatke o problemu steriliteta, a u Fondaciji ističu da im je jedan od ciljeva da se on osnuje.

Kako kažu osnivači Fondacije Slobodanka Boba Aleksić i Žana Mihaljević, njihova je misija da svaka žena koja želi da bude majka to i postane.

– Naši ciljevi i dejstva su omogućavanje parovima/ženama s problemom steriliteta vantjelesnu oplodnju o trošku Fonda zdravstva, bez ograničenja u broju pokušaja i vantjelesnu oplodnju sa doniranim zamrznutim genetskim materijalom (uvoz/izvoz jajnih ćelija, sperme, embriona) – kaže Aleksić.

Ona navodi da žele da se pokrene nacionalni registar doniranog genetskog materijala i podataka o vantjelesnim oplodnjama, te da se ukine starosna granice za žene (dosadašnje 44) i procjena po individualnom reproduktivnom potencijalu, bez ograničenja i diskriminacije.

– Tražimo uvođenje minimum tri nestimulisana postupka kao vid liječenja neplodnosti za parove/žene o trošku Fonda zdravstva. Pokretanje rada Banke reproduktivnih ćelija i embriona kako bi parovi i pojedinci mogli da uz kupljeni donirani materijal ostvare trudnoću. Takođe zalaganje za mlade ljude koji se kasnije žele ostvariti u ulozi roditelja, kao i zamrzavanje kod osoba koje su zbog bolesti prinuđene zamrznuti genetski materijal – navodi Aleksić.

Ona ističe da treba raditi na rješavanju problema muškog steriliteta, te obezbijediti im da o trošku Fonda zdravstva mogu da urade MESA, PESA/TESE punkciju/biopsiju, ali i liječenje u „Centru za VTO” jednako sa ženama. Predlažu i pokretanje zakona o surogat majčinstvu i pomoć oko stvaranja uslova za njegovu implementaciju, osnivanje Humanog centra podrške IVF osobama, omogućavanje bolovanja održavanja trudnoće 100 odsto plaćeno za period vantjelesne oplodnje od momenta transfera do testiranja betom hcg (15) dana, jer je biohemijska trudnoća i primaju se ljekovi za održavanje trudnoće. Zahtjev je i da ljekovi, injekcije i terapija za žene i muškarce u procesu vantjelesne oplodnje budu besplatni.

– Zajedničkim naporom se trudimo do ostvarenja svih ciljeva uz saradnju i uključenost Fondacije „I ja imam pravo da budem mama”. U Fondaciji su predstavljeni mnogobrojni ciljevi, ipak glavni i vodeći je upravo skretanje pažnje na povećanje nataliteta, ali i neizbježan osvrt na diskriminaciju žena iznad 44 godine. Ustav svima nama garantuje jednaka prava. Kako bismo apelovali na nadležne organe da nam je potrebna pomoć da bismo stigli do željeneg cilja – potomstva, svakodnevno se trudimo sredstvima informisanja da skrenemo pažnju na goruće probleme – poručuje Aleksić.

Na pitanje koliko žena i muškaraca se u Crnoj Gori bori sa sterilitetom, Žana Mihaljević kaže da pošto u Crnoj Gori ne postoji nacionalni registar podataka, na to pitanje je nemoguće precizno odgovoriti.

– Ipak u sredstvima informisanja nailazimo na podatke da je 100.000 stanovnika neplodno, da se svaki peti par u Crnoj Gori bori za potomstvo i da je povećana muška neplodnost u odnosu na žensku. U Evropi je 25 miliona osoba neplodno, što čini nekih 20 odsto stanovništva, time smatramo da se i u Crnoj Gori taj procenat kreće od 15 do 20. Poslali smo zahtjeve nadležnim institucijama, Fondu zdravstva i Ministarstvu zdravlja za podatke koji su potrebni za petogodišnju analizu. Još uvijek nijesmo dobili odgovore – kaže Mihaljević.

Slobodanka Aleksić ukazuje da nijedna opština u Crnoj Gori ne finansira nijedan postupak vantjelesne oplodnje, pa se nada da će podstaći lokalne samouprave da se ovo pitanje urgentno pokrene.

– Fondacija se obratila svakom predsjedniku opštine u Crnoj Gori za pomoć. Takođe u utvrđenom predlogu zakona za medicinski potpomognutu oplodnju stoji zabrana donacije (uvoz/izvoz polnih ćelija, embriona) i ona se mora što prije aktivirati jer će se rješavanjem ovog pitanja riješiti problemi svih parova/žena koji jedino na ovakav način mogu doći do potomstva. Nadamo se da će društvo i nadležne institucije imati razumijevanja za žene koje se bore sa sterilitetom, a imaju više od 44 godine, među kojima je i osnivač Fondacije Žana Mihaljević. Fondacija u nazivu upućuje jasnu poruku za sve žene Crne Gore, a to je „I ja imam pravo da budem mama”, pravo zagarantovano Ustavom – ističe Aleksić.

Žana Mihaljević se nadovezuje da se kroz Fondaciju svakodnevno šire informacije o osvješćenju i buđenju svijesti brige za budućnost Crne Gore, a to su djeca.

– Želimo da natalitet raste što jasno pokazujemo našim kampanjama „Da nas bude 3+”, „Da jedan i jedan budu tri”, „Da bude više beba”, „Neplodnost – tabu tema. Više Ne!” i ostale kampanje – ističe ona.

Slobodanka Aleksić objašnjava da je neplodnost i dalje tabu tema, a ne bi trebalo.

– Parovi nikako ne pričaju o tome jer je jako bolna tema. Svijest ljudi nije razvijena da takve ljude prihvate u zajednici i da ih ne osuđuju, već da im se omoguće lakši načini da dođu do potomstva i usvajanjem. Olakšica nema, proces usvajanja dugo traje. Vrijeme čekanja za usvajanje zavisi od toga kada će se pojaviti dijete slobodno za usvojenje, a to se unaprijed ne zna. Nekada se desi da se pojavi i po nekoliko djece u kratkom periodu, a nekada se mjesecima ne pojavi nijedno dijete. Prošle godine je usvojeno četvoro djece od kojih je jedno usvojila porodica koja ima svoju djecu. Želimo da istaknemo da su po Zakonu o usvajanju takođe uslovljeni parovi sa starosnom granicom, a to je 50 godina – ukazuje Aleksić.

Na pitanje da li Crnoj Gori treba više klinika za vantjelesnu oplodnju Žana Mihaljević ističe da su naši doktori vrhunski ljekari za vantjelesnu oplodnju, a da u Crnoj Gori ima pet klinika za te zahvate, tri u Podgorici, jedna državna na Cetinju i jedna u Budvi.

– Takođe, imamo sjajne timove embriologa i laboratorije po savremenim principima i odgovaraju kvalitetu. Smatramo da treba da se isprate trendovi u svijetu, ali naše potrebe nisu za ginekolozima i klinikama vantjelesne oplodnje već je akcenat na besplatnim pokušajima i liječenju neplodnosti bez ograničenja kao što je to primjer u regionu. U Srbiji je dozvoljen neograničen broj pokušaja vantjelesne oplodnje, stoga se nadamo da ćemo zajednički i ovdje u našoj zemlji to ostvariti – navodi Mihaljević.

M. SEKULOVIĆ

---

Predrasude
Žana Mihaljević se godinama bori za potomostvo, a kaže da se trudi da svojim primjerom i pričom pomjeri granice. Javno je počela da istupa nakon jednog izazova na Instragramu #nomakeupchallenge i jedna mama je podijelila njenu sliku.

– Istina je da na licu nema šminke ali je lice obojeno nadom, željom, nevjerovatnom pričom o dugogodišnjoj borbi sa neplodnošću! Sa svojih 18 godina na GAK-u Beograd je otkrivena genetska bolest hipofize, hipogonodotrofni hipogonadizam, četiri nas je u Crnoj Gori,a dvije osnivači Fondacije, ja i Boba Aleksić. Fotografija je nastala u Klinici za neplodnost u Pragu. Trenutak pred transfer embriona na bolničkom krevetu. Bebe su tu u maminom stomaku. Znate li šta je u glavi te žene na krevetu. Znate li šta je u glavi, u srcu, u stomaku, u svakoj ćeliji organizma svake žene koja je u procesu VTO. Žene koja bije bitku da bude mama. Ja ću vam reći. Ljubav, nevjerovatna božanska snaga ljubavi, nada, čekanje bebe, molitva. Upravo ovdje nakon duge borbe sa neplodnošću se rađala ideja da postoji mjesto gdje će pomoći da pored partnera i porodice žene znaju da nijesu same na putu VTO – ističe ona.

Navodi da je njihov put nažalost praćen stidom, pogrdnim imenima.

– Jalova, skrajni se ti ne možeš da rodiš, o tome se ćuti, ne pričaj nikome, nisi zdrava, a tu je sažalijevanje uz čestu uzrečicu „greote”. I sve zbog predrasuda. Drug iz školske klupe, sada ginekolog, rekao mi je jednom prilikom: „Hej, Žana, pa ti moraš da pokušavaš i to dosta puta, budi pripremljena na gubitke, sve dok ne budeš mama”. Ja to i radim, pokušavam, jer samo putem VTO mogu i doći do bebe, uz veliku podršku jače voljene polovine i porodice – kaže Mihaljević.


Stidjela sam se zbog okoline
Slobodanka Aleksić kaže da njena borba za potomstvo traje 15 godina.

– U početku je bilo veoma teško prihvatiti samu pomisao da nešto nije u redu i da budući dani donose borbu. Prvo borbu da prihvatim i suočim se sa samom dijagnozom, a onda i onu još težu bitku, bitku za potomstvo. Pregledi, nalazi i veći dio liječenja koje sam čak morala i u inostranstvu da radim ne pokriva Fond zdravstva, pa sam sama morala sve da plaćam što je još jedna otežavajuća okolnost. Dugo sam se stidjela svoje dijagnoze, nijesam o tome htjela da pričam.

Onda kada sam krenula u postupak VTO vidjela sam da nijesam sama, da je tu još žena koje se suočavaju sa istim problemom i koje se isto osjećaju kao ja. Često nailazimo i na osudu okoline. Naš problem nije prepoznat kao društveni. Potpuno smo marginovalizovane i kroz sve prolazimo same – navodi Aleksić.

Ona ističe da je zakon takav da ih oograničava u broju pokušaja VTO i to na tri o trošku države, što je malo.

– Nije mali broj parova koji ne mogu da nastave proces upravo iz finansijskih razloga. Procedure koje morate da prođete da bi vam se odobrila VTO dugo traju, a i vrijeme igra veliku ulogu u ovim postupcima. Zato sam odlučila da se oglasim. Da pustim glas, da kriknem, da zavrištim, da zaurlam. Prekinula sam okove srama i stida i glasno progovorila o problemu koji je već sada postao društveni, a ne lični. Zato smo osnovale Fondaciju – kaže Aleksić koja je osnivač i predsjednik Upravnog odbora Fondacije.










Rane iza svakog neuspješnog pokušaja
Punu deceniju je trajala borba za potomstvo Katarine Prvulović i iza nje su četiri vantjelesne oplodnje, s tim što je četvrta bila uspješna.
– Borba za potomstvo bila je jako iscrpljujuća. Trebalo je prvo izdvojiti velika finansijska sredstva jer plaćalo se odmah, a Fond je refundirao nekoliko mjeseci kasnije i to ne cjelokupan iznos. Zatim mnogo strpljenja, iščekivanja, odricanja, pa samim tim i živaca. Danas imamo Kalinu staru šest i po godina, srećni smo i uživamo jer smo se ostvarili Bogu hvala u ulozi roditelja ali isto tako ne zaboravljamo ono kroz šta smo prošli. Kažu kada dođeš do cilja zaboravi se ono ružno. Tvrdim da nije tako. Ovdje nam je trebala psihološka pomoć koja tada nije postojala zato sam srećna što me je Žana pozvala da se pridružim Fondaciji „I ja imam pravo da budem mama” jer upravo ova Fondacija pruža vrstu pomoći koja je možda i najbitnija parovima. Rane ostanu iza svake neuspješne vantjelesne ali danas imamo čemu da se radujemo, što želimo i svim ostalim parovima koji se bore za potomstvo – navodi ona.


Svaka žena ima pravo da bude majka
Majka troje djece Marina Đurović poručuje da svaka žena ima pravo da se ostvari u toj ulozi.
– Ja sam mama troje djece i sestra Žani. Bezrezervna i nesebična podrška u borbi za potomstvo. Mojoj sestri i ostalim ženama koje vode bitku sa neplodnošću imam poruku, ja sam mama, a imaš i ti pravo da to budeš, pokušavaj i ne odustaj. Počastvovana sam ulogom roditelja i svakoj osobi u Crnoj Gori želim da se ostvari u toj ulozi – ističe ona.