Crnu Goru je prije 42 godine, 15. aprila u 7 časova i 19 minuta, pogodio katastrofalni zemljotres jačine sedam stepeni Rihterove skale, koji je odnio 101 ljudski život. Epicentar potresa bio je u Jadranskom moru između Ulcinja i Bara, na udaljenosti 15 kilometara od obale, a pomahnitala stihija prirode progutala je i djelove barske opštine. Sela su sravnjena sa zemljom, a potres nije izdržala ni Topolica. Više od 80 odsto stambenog fonda, kako u društvenom tako i u privatnom vlasništvu, nije bilo za upotrebu. Najviše je stradala luka, porušena je zgrada pravosudnih organa, bolnica, škole, hotel „Agava”, spomenici kulture i infrastruktura. Obala je razrušena u dužini od 1.200 metara. Mučna sjećanja preživjelih ne blijede.
Jovan Stojanović iz crmničkog sela Sotonići, izgubio je babu
Stanu u aprilskom zemljotresu. Kaže da će mu te slike ostati u sjećanju dok je živ.
– To jutro sam imao osjećaj da se planine iznad sela pokreću. Zemlja drhti, ruši se sve oko nas, a nisam imao straha, već sam bio u nekom bunilu iščekujući šta će na kraju biti i kad će se tlo ispod nas smiriti. Moja porodica je bila ispred kuće, osim prababe Anđuše, koja je bila nepokretna i nalazila se u kući. Moja majka Zlatana je ušla i iznijela je na rukama u dvorište. Kad se podrhtavanje smirilo prebrojavali smo se da li smo svi živi. Međutim, nije bilo babe Stane, što je bio razlog da krenemo u potragu za njom po selu. Ubrzo se đed Vlado sjetio da je ona prije zemljotresa pošla da nahrani stoku. I desilo se ono najgore, našli smo je poklopljenu kamenjem u kući, koja se nalazila pored stogova sijena. Priskočili su rođaci u pomoć i nekoliko sati smo pomjerili kamen po kamen da bi došli do njenog tijela. Inače, u selu je bilo još žrtava zemljotresa – prepričava za „Dan“ Jovan.
Kao i većini njegovih sugrađana, nedjeljno jutro 15. aprila 1979. ostalo je duboko urezano u sjećanju profesora
Ismeta Karamanage, koga je katastrofalni zemljotres zatekao u porodičnoj kući u Starom gradu u Ulcinju sa članovima najjuže porodice. Tog jutra najviše je nastradala drevna tvrđava, građevine od kamena su porušene, poginulo je šest osoba.
– Zemljotresa se sjećam kao da je juče bio. Spremao sam se da izađem iz kuće, ali me je supruga zadržala da popijemo prvu jutarnju kafu, koju ja inače pijem na Pristanu s prijateljima. Možda me je to spasilo jer bi me na putu zatrpale ruševine i stijene. Kada je zatreslo, sklonili smo se u štokove vrata. Koliko je ljuljalo, sve unutar kuće je popadalo, ali je ona izdržala. Uslijedili su strašni prizori. Sve se dimilo, a Stari grad je bio sav u ruševinama. Teško je opisati te momente – prisjeća se Karamanaga.
Uspio je, kaže, da nekako izvuče ženu i sina, a najteže saznanje je bilo da su neke komišije i sugrađani ostali pod gomilama ruševina.
– Najteže mi je bilo kada sam prolazio pored kuće pokojnog
Džemala Idrizage, koga je kuća zatrpala. On je pokušao da pomogne drugima, ali se na njega obrušila kuća i on je poginuo. Tog dana stradalo je još pet naših sugrađana u Starom gradu. To su scene koje doživotno ostaju urezane u pamćenju – kaže za naše novine Karamanaga.
Zoran Ćalović, mještanin Starog Bara, prisjeća se da se spremao te nedjelje 15. aprila da ide na utakmicu koju je klub Mornar igrao u Podgorici.
– Kad sam se probudio, samo što se moja noga oslonila na pod počelo je da drma, bukti, toliko jako da se svako morao uplašiti. Nisam pobjegao iz kuće, stajao sam ispod jednog pregradnog zida. Iz Starog grada počelo je da klizi i pada kamenje. Vjerovatno se zbog toga niko od mještana nije ni usudio da izađe van kuće. Ostao sam u kući, pa što bude. Moja kuća, ali i ostale u ulici u to vrijeme, bile su stare oko 70-80 godina, izgrađena od kamena, i jednostavno sam očekivao da mi neki kamen padne na glavu. Ipak, moram reći da smo dobro prošli, zidovi su istina bila ispucali, ali uz dobijeni kredit, kuću sam sanirao i danas se u njoj nalazi poslovni objekat – kaže on.
Dodaje da se ubrzo na poziv iz štaba okupila starobarska omladina, a među njima i on koji je bio u četvrtom razredu srednje škole, i krenulo se u raščišćavanje terena. Navodi da je pomoć je neprekidno stizala iz svih krajeva zemlje.
– Osmijeh se vraćao na lica. Život se vraćao u normalne tokove. Ruševine su brzo prestale da obeshrabruju, već su nas motivisale za napore da se izgradimo još veći i ljepši Bar. Štab civilne zaštite je tijelo koje je završavalo najveći dio posla nakon katastrofe. Cijela Jugoslavija, vidjelo se to iz pošiljki koje su svakog časa stizale, živjela je sa ugroženim područjem – podsjeća Ćalović.
D. STOJANOVIĆ
M. KNEŽEVIĆ
U Ulcinju 31 žrtvaâU Ulcinju su 15. aprila nastradali:
Jusuf Ahmet Elezaga (1912 – Stari grad), Džemal Idrizaga (1929 – 50, Stari grad),
Feriha Nimanbegu (1935 – Stari grad),
Agron Goga (1966 – Stari grad),
June Uruči (1905 – Stari grad),
Fatime Šurdha (1892 – Stari grad),
Rabie Kurti (1948 – Klezna),
Adem Kurti (1974 – Klezna),
Redžep Kurti (1974 – Klezna),
Sadete Kurti (1977 – Klezna),
Naser Kurti (1976 – Klezna),
Pal Nrekić (1966 – Klezna),
Hadži Selaj (1885 – Brajša),
Ramazan Kasneci (1967 – Brajša),
Nurije Ibroči (1929 – Kaliman),
Prena Dugađin (1916 – Reč),
Lule Lukić (1921 – Salč),
Rabie Ardolić (1919 – Zoganje),
Nazmi Ardolić (1977 – Zoganje),
Slobodanka Radovanović (1975 – Zoganje),
Zorka Vučević (1922 – Zoganje),
Mark Lukić (1912 – Kolomza),
Anđa Nilović (1905 – Kolomza),
Đon Pepđonović (1897 – Pistula),
Veliša Sekulić (1904 – Ulcinj),
Leka Rudović (Donji Štoj),
Huso Slaković (Međuriječ),
Milica Kovačević (Titograd),
Refije Zagović (Kravari),
Danica Jovović (Ulcinj) i
Džavahire Kraja (Gornji Rastiš).
)){kind=small}
