Napušteni stari podzemni toalet u centru Podgorice „dom” je u kojem starost provode i bore se za goli opstanak Života Vasić (62) iz Valjeva i Zoran Stijepović (60) iz Šavnika. Dva kreveta na koja su nabacana stara ćebad, skoro neupotrebljiv sto kojeg je neko davno izbacio iz kuće, dotrajala šterika i malo odjeće sav su imetak dvojice građevinaca koji su radni vijek proveli radeći na crno zbog čega danas nemaju nikakvih primanja i žive kao beskućnici.
Humanitarna fondacija Banka hrane apelovala je da se Vasiću i Stijepoviću hitno pomogne i da se barem smjeste u starački dom ili im se obezbijedi privremeni smještaj. Traže i da se zdravstvene institucije potrude da se ovi ljudi pregledaju i dobiju odgovarajuću njegu.
Reporteri „Dana” kod „kuće” su zatekli Životu Vasića, koji u podzemnom toaletu punom vlage živi tri godine. Njegov cimer, koji se tu doselio prije godinu, otišao je u Bar da zaradi dnevnicu. Nedaleko od neuslovne prostorije u kojoj borave ova dva starija čovjeka nalaze se luksuzne zgrade.
– Najviše bih volio da mogu da odem kući, u Srbiju. Da povadim dokumenta koja su mi ukradena kada su nam opljačkali ovu prostoriju. Volio bih da sam zdrav i da radim, normalno da živim. To bih najviše volio – priča Vasić.
Na pitanje kako je došao u situaciju da starost provodi u napuštenom toaletu, Života sliježe ramenima i kaže da je radio na građevinama gdje nikada nije dobijao ugovore o radu, često ga nijesu ni isplaćivali, a kada je ostario i onemoćao ostao je na ulici jer nije mogao da zarađuje za stan.
– Slučajno sam našao ovaj prostor i odlučio da ostanem ovdje. Zoran je došao prije oko godinu – objašnjava Vasić, dodajući da im iako žive pod zemljom i u vlazi nije hladno, jer se pokriju ćebadima.
Hranu im ostavljaju građani koji znaju da tu žive, a kupaju se kod nekog od prijatelja ili u javnom kupatilu na autobuskoj stanici.
Od sve muke Životi najteže pada to što ne može da se vrati kući, jer su mu lična dokumenta ukradena.
– Desi se da nas opljačkaju, mada praktično nemaju šta ni da uzmu. Ali, eto, prilikom jedne od pljački ostao sam bez dokumenata. Kradu nam sudove, a ukrali su nam i plinsku bocu... Za potvrdu sa kojom bih mogao da se vratim u Srbiju trebaju mi 43 eura, pa pare za kartu, ali taj novac ne mogu da sakupim. Mada i u Srbiju da odem nemam gdje, imam samo dalje rođake – jada se Vasić, dodajući kako i ne očekuje da mu neko pomogne.
– Ko danas koga pomaže... Oni koji bi pomogli nemaju, a država ... ne znam – priča Vasić.
Navodi kako svakog dana traži posao za dnevnicu, ali ga rijetko pronađe.
– Posla nema posebno sada kada je hladno. Niko ništa i ne radi, pa se nema gdje ni kopati – žali se on.
Vasić godinama nije posjetio ljekara, a iako je svjestan da mu zdravstveno stanje nije dobro kaže da nema šta ni da traži u ambulantama jer nema nikakav dokument i niko ga neće primiti.
Izjavu od Zorana Stijepovića juče nijesmo uspjeli da dobijemo jer mu je bio isključen telefon koji koristi kako bi ga neko pozvao da radi za dnevnicu. Njegov prijatelj Života kaže da su njihove priče iste, jer ni jedan ni drugi nemaju porodicu i završili su na ulici, pa danas zajedno dijele zlu sudbinu.
U Banci hrane ističu da je nedopustivo da u 21. vijeku imamo ovakve slučajeve, da nam ljudi žive u podzemnim i napuštenm javnim toaletima, a da se na samo par metara od njih nalaze luksuzni butici, restorani, hoteli...
– U svoj njihovoj skromnosti u toku razgovora sa Životom, nakon pitanja šta mu je potrebno, njegov odgovor je bio – ništa, a znamo i vidimo da je neophodno bukvalno sve. Oni bi da rade i da od svoga rada pristojno žive – kažu u Banci hrane.
Za kontakt za pomoć dvojici prijatelja u nevolji možete se obratiti Banki hrane Crne Gore putem telefona 069 495 680, na mejl bankahranepg@gmail.com i preko fejsbuk stranice organizacije.
M.S.
Medojević: Društvo i država moraju reagovati
Direktorica Banke hrane Marina Medojević u izjavi za „Dan” kaže da društvo, a prije svega država mora reagovati da se pomogne Vasiću i Stijepoviću. Ona je istakla da su Banku hrane građani obavijestili o slučaju dvojice nevoljnika, te da oni nastoje da pomognu što je više moguće, ali je ipak država ta koja treba da pomogne.
– Za početak treba obezbijediti dokumenta, zdravstvene preglede i obavezno adekvatan smještaj. Ovo je nedopustivo, strašno je gdje ovi ljudi žive. Svako ko želi da pomogne, neka nam se javi, daćemo sve kontakte i instrukcije – navodi Medojevićeva.
Ona smatra da bi Života i Zoran mogli da se smjeste u starački dom.
– Ovaj primjer svjedoči i kako nam je neophodno sklonište za beskućnike. Takođe, treba nam i više javnih kuhinja jer je veći broj ljudi koji čekaju na hranu, nego što je dobijaju. Znam da je teško vrijeme, ali moramo reagovati – poručuje Medojevićeva.