PI­ŠE: MI­LjAN STA­NI­ŠIĆ


Koliko je Crna Gora bila okovana stegama apsolutizma i neslobode od strane knjaza Nikole i njegove kamarile, najbolje opisuje pomenuti Marko Backović u knjizi („Crna Gora pri kraju 19. vijeka”, 1894. godine). Obraćajući se knjazu, pored ostalog iznosi: „Visočanstvo! Ti si samovlasno na sebe uzeo Božiju upravu. Bog je čovjeka imenovao, za maloga cara vidime prirode, a to pravo si sebe pripisao, a narodu ga oduzeo. Bog je čovjeka nagradio sa tri velika dara: Umom, slobodnom voljom i velikim darom govora. Ti si tvome narodu um ubio, slobodnu volju u okove stavio, a ruke im na usta metnuo... Daj narodu ustav, daj narodu slobodu. Daj narodu zakonu zaštitu. Dosta je bilo umnog robovanja. Pušti točkove kulturnom i prosvjetnom razviću, neka pravilna funkcija državni organizam kreće. Odriješi narodu sputane ruke”. Potom se Backović obraća narodu da zbaci domaće lance i omče oko vrata i budu gospodari svoje sudbine, a ne kao do sada da trpe poniženja i tiraniju: „Zar se taj gorštak danas pušti te mu svezaše ruke izjelice i špijuni crnogorski, a onu imovinu koju je on po sto puta platio svojom krvlju; danas mu otimaju posljednji izrodi, a njemu daju prosjački štap u ruke. Vi koji ste digli slavu Crne Gore. Vi koji ste ime svoga Gospodara proslavili, danas ste u prašinu bačeni. Danas vam javno pljuju u lice oni; te nijesu dostojni imena crnogorskog. Ne klonite duhom. Tražite svoja pogažena prava. Ako ne možete drugačije, vadite ih iz krvi. Stanite pred Gospodarom, odlučno od njega tražite ustav i zakone. Ne zaboravite da je ovo pri kraju 19. vijeka. Ne sudi se sad preko čibuka. Ne pita se pred zakonom: Čiji si, odakle ti je baba, odakle si se oženio!? – Pred zakonom svi su ljudi jednaki, zakona zaštita, na svakoga se podjednako rasprostire”. (Zbog iznesenih stavova o diktaturi knjaza Nikole on je poslao svoje seize koji su ubili Marka Backovića).
Upravo su deceniju i po prije izdavanja ovoga vrijednog djela (Crna Gora pri kraju 19. vijeka), braća Šobajići započeli borbu za svoja prava i slobodu i za one vrijednosti koje su prethodno navedeni bili su teško žigosani od vlasti.
I umjesto da braća Šobajići budu podstaknuti i pohvaljeni za svoj predani rad za dobro naroda i države, oni su bili na tapetu vlastodržaca, koji nijesu mogli da podnesu nečije velike uspjehe i ugled i to samo iz lične sujete. Prvo su pokušali uzurpaciju dijela imovine Šobajića, a potom je krenula prava haranga vojvode Šaka Petrovića, upravitelja Nikšića, naročito prema Bekici Šobajiću. Do tog vremena on je bio u prijateljskim odnosima sa Šobajićima, a vojvoda Šako Petrović često je zvao Bekicu da mu pomogne savjetima povodom nekih važnih poslova, odluka i rešenja, što je on sa zadovoljstvom činio, pa se o tome pročulo čak do Cetinja tj. viših državnih instanci, koji su mu iz malicioznosti prebacivali – „Zar ti ne umiješ suditi i upravljati u Nišiće bez Bekice Šobajića”. Maksim Šobajić u „Brdskoj slobodi” je bez obzira na neprijatnosti koje su doživjeli, posebno Bekica Šobajić od vojvode Šaka Petrovića, naveo njegove velike zasluge jer je pod njegovom upravom sagrađena nova varoš Nikšić, a u ratovima se pokazao kao junak prvoga reda, kao i to da se u ranijim napadima nikšićkih komandira na njih ponašao uglavnom korektno. Ali, on je iznio i drugu stranu ličnosti Šaka Petrovića, koja se ogledala u njegovoj čestoj gordoj i prijekoj naravi, ali i spremnosti da se pokaje za svoja loša djela, što ćemo i u konkretnom slučaju opisati. Maksim Šobajić je smatrao da se vojvoda Petrović okomio na njegovog brata zato što mu je bila povrijeđena sujeta zbog pomenutih prigovora, da on ne umije vladati bez Bekice Šobajića. Za obračun sa Šobajićem on je izabrao nikšićku čitaonicu, gdje je Bekica bio predsjednik, na kom mjestu je izabran jednoglasno, a on od toga posla nije htio da ima nikakve koristi, već naprotiv za to je ulagao i lična sredstva sa ciljem kulturnog uzdizanja grada. Kako je želio da širi kulturnu djelatnost u gradu, to je Bekica Šobajić predložio da sopstvenim sredstvima izgrade kuću koja bi služila za čitaonicu, a gdje bi bilo smješteno i pozorište, jer do tada nijesu imali adekvatnih prostornih uslova za rad. Uprava čitaonice je ovo jednodušno prihvatila, pa su za to dobili odobrenje i od guvernera grada Šaka Petrovića. Ovaj poduhvat je naišao na izvanredan prijem kod građanstva, od kojih su mnogi nudili prema mogućnostima pomoć,a i broj članova čitaonice je bio povećan sa 70 na 140 članova, koji su svi dali ulog od 5 forinti. Za ime ovog zdanja bio je određen naziv „Hercegovački dom”.
(Na­sta­vi­će se)