Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
30.oktobar
Pokušavajući da na neki način riješi nepodnošljivu situaciju, Lav Nikolajevič, krijući od Sofije Andrejevne, 28.oktobra odlazi od kuće.
Preko dana Sofija Andrejevna me je molila da pođem sa njom i potražimo Lava Nikolajeviča, ali ja sam je odbio, rekavši joj da Lav Nikolajevič u opraštajnom pismu sve nas moli da ga ne tražimo. Naveče je Sofija Andrejevna zapovijedila da sjutra pozovu sveštenika, jer želi da se ispovijedi i pričesti. Mene je zamolila, ako sjutra odem u Teljatinke, da kažem Vladimiru Grigorjeviču da dođe kod nje. Rekla mi je da „pred smrt“ želi da se pomiri sa njim i da ga zamoli da joj oprosti za sve što on misli da je kriva.
31.oktobar
Od odlaska Lava Nikolajeviča, Sofija Andrejevna nije ništa jela do sada, vidi se da propada i stalno priča da hoće tako da umre. Ako doktori odluče da je vještački hrane, onda ona prijeti da će da se zakolje nožem ili će se ubiti na neki drugi način.
Sluga Ilja Vasiljevič otkrio mi je još jedan interesantan detalj, koji se tiče Sofije Andrejevne, za koji samo on zna i zamolio me da nikom ne pričam ništa, dok ne dođe za to vrijeme. Sofija Andrejevna je još odavno privezala pravoslavnu ikonicu na neprimijetnom mjestu za nogar Tolstojevog kreveta. Poslije odlaska Lava Nikolajeviča, ona je odvezala ikonicu; pokazalo se da je djelovanje svetinje bilo potpuno suprotno onom šta je željela.
Opet me je Sofija Andrejevna molila da prenesem njenu molbu Čertkovu da dođe. Rekla mi je da mu kažem da ga zove sa „dobrim namjerama“. I opet, isto kao i onog čuvenog 12.jula, kad je Sofija Andrejevna preko mene molila Čertkova da joj vrati rukopise i da se pomire, opet sam ja išao kod Čertkova sa potajnom nadom da će doći do tog pomirenja. I, evo, opet sam bio razočaran u svoje očekivanje. Čertkov se nije promijenio u svom proračunatom i dalekom od sentimentalnosti karakteru.
Kad je Vladimir Grigorjevič čuo molbu Sofije Andrejevne, u prvom momentu on je pristao da ode u Jasnu Poljanu, ali se odmah predomislio.
– Zašto da idem –rekao je on. – Zar da se ona ponižava preda mnom, da me moli za oproštaj? To je njena zamka, jer želi da ja pošaljem telegram Lavu Nikolajeviču.
Priznajem da me je ovaj odgovor i začudio i naljutio. Mogao je odgovoriti tako, samo zato što nije želio nikakvog pomirenja sa Sovijom Andrejevnom i što je nju mrzio duboko u duši. Je li to bojazan da će ga Sofija Andrejevna umoliti da pošalje nekakav telegram Lavu Nikolajeviču? O, pa taj povod je slab, da zbog toga ne ode! Može on i da se pomiri sa njom, a da u svemu sačuva svoju poziciju. Kako sam ja mogao da odbijem Sofiju Andrejevnu da zajedno tražimo Lava Nikolajeviča, a istovremeno održim dobre odnose sa njom.
Očigledno, da bi opravdao svoj postupak nedolaska na pomirenje, Vladimir Grigorjevič me je molio da prenesem Sofiji Andrejevnoj da on nije ljut na nju i da joj ne želi ništa loše. Obećao je da će joj sve detaljno objasniti u pismu i do večeri poslati kao odgovor na njen poziv.
Svi su se iznenadili u Jasnoj Poljani, kad su vidjeli da sam se sam vratio. Niko nije mogao ni da pomisli da će Čertkov odbiti poziv Sofije Andrejevne za pomirenje sa njim i prihvati ispunjenje njene želje.
I doktor G.M. Berkenhejm je pokušao da popravi situaciju, tako što je i on otišao kod Čertkova i nagovarao ga da prihvati poziv. On je ostao u Teljatinkama dosta dugo, ali nije uspio da ga ubijedi. On je samo poslao pismo po doktoru Berkenhejmu Sofiji Andrejevnoj, u kojem je krajnje diplomatski i na svoj način objašnjavao svoj nedolazak. Pismo su pročitali Sofiji Andrejevnoj.
– Golo moralisanje – prokomentarisala je sadržaj pisma i, najvjerovatnije, bila je u pravu.
Tokom dana je pripremila telegram, koji je bila planirala da pošalje Lavu Nikolajeviču: „Pričestila sam se. Pomirila sam se sa Čertkovom. Nijesam dobro. Oprosti mi!“ Ovaj telegram nije stizao do Lava Nikolajeviča. U šest sati izjutra 7. novembra Tolstoj je okončao svoj život.
K R A J