Piše:Dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Poveden svojim interesovanjem za novinarstvo, literaturu i film, iz rodnog Beča odlazi u Ameriku, gdje se 1914. godine zaposlio kao montažer, pisac tekstova i asistent režije. Godine 1925. producirao i režirao je i svoj prvi film. Već naredne godine počeo je da radi za Metro Goldvin Majer, a sarađivao je i sa Čarli Čaplinom. Nakon velikog uspjeha filma „Podzemlje”, 1927. godine ostvaruje saradnju sa Paramountom. Prilikom svog boravka u Njemačkoj realizaovao je „Plavog anđela”, u kome otkriva talenat Marlene Ditrih, sa njom se vraća u SAD i režira nekoliko filmova u kojima, ova glumica nastupa u glavnim ulogama.
Film Pali anđeo na gledaoca ostavljava upečatljiv utisak, jer to je, u prvom redu film koji je Marlenu Ditrih uzdigao u zvijezde, iako joj ovo nije bila prva uloga na filmu. Ova filmska priča počinje prizorom žene koja pere izlog iza koga se vidi Marlena kao Lola.
Lola, i mjeri se sa tom idealnom ženom. U tom poređenju Jozef fon Šternberg je više zainteresovan za neidealizovanu stvarnost ulice (pozornice) nego za prizor sa postera. I to je dalo nemilosrdni ključ za novo čitanje Plavog anđela.
Da je teško doći do potpune iluzije o ljudskim emocijama bez neposrednog prisustva erotike – uvjeravali su mnogi filmovi tokom cijele epohe nijemog ili bezvučnog filma. Individualna iskustva su samo umnožavala dileme jer se prikazivanjem nagog tijela i otkrivanjem intimnih odnosa veoma brzo dolazi do zasićenja pa se stalno ponavlja pitanje — šta dalje i dokle tako? Estetika nije mogla da izbjegne takvo suočavanje i sama je morala da postavlja zahtjeve da se mijenjaju pojmovi o erotizmu i njegovom značenju u filmskom dijelu. Pogotovo što je postalo očigledno da se sa povećanjem broja djela ispunjenih zavodljivim i pikantnim scenama ne razrješava samo po sebi i sve ono što je vezano za takve doživljaje. Od scenarista i raditelja koji su bili zaokupljeni ovakvim istraživanjima ili opisivanjima tražila se sve veća sloboda, nekonvencionalnost, vitalnost i određenost. To je ujedno značilo da erotski podsticaji moraju da dobiju svoju ne samo psihološku već i umjetničku funkciju u komponovanju izraza na željene teme. Ali pri tome se jasno odvajalo estetsko od tehničkog i stoga je subjaktivni izraz sve više sagledavan kao prava mogućnost da dobijemo što potpuniju iluziju o erotici i njenom značaju za razumijevanje unutrašnjeg doživljaja i samog ponašanja svakog čovjeka. Time je erotizam zapravo oslobođen od pornografije, predrasuda, moralne i psihološke prirode pa i samog vremena, kako bi mogao da bude neposredno doveden u vezu sa onim što je suštinsko u čovjekovom životnom ispoljavanju. Zanimljivo je pri tome da niko nije išao za tim među ozbiljnim rediteljima, da od erotike pravi novu filozofsku ili estetsku koncepciju filma, niti da njegovu teoriju formuliše nezavisno od svega onog čemu je film težio u svome razvoju.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.