Piše: Novo Vujošević
Ova priča je po mnogo čemu osobena, specifična, kako po sadržaju tako po stilu i kompoziciji. Zaslužuje da bude u cjelosti prezentirana.
Vukić Popov, jedan od najvećih junaka svoga vremena i vođa plemena Kuča, oženjen bješe Dunjom, ćerkom vojvode Ilije Piletića.
Dunja je bila lijepa, i dok je Vukić živio u neku ruku samovoljno, kao vladar, dokle je ona bila prva domaćica, a uz to gostoljubiva i prava sirotinjska majka. Srećna što može da učini i svakome otvori dom svoga glasovnog muža, ali se počne osjećati nesrećnom što joj Bog ne dade od srca poroda. Ovo je potajno mučilo, jer je smatrala da je zbog nje možda, Vukić nesrećan. I ta misao da od najboljeg Kuča neće ostati nikakav porod, sve više joj je smetala i nije joj davala mira.
Jednog dana sišla Dunja u Podgoricu da nešto potrguje za kućevne potrebe. U povratku iz varoši uputi se sa njom neka lijepa i stasita djevojka. Usput su njih dvije razgovarale o raznim domaćim stvarima, o kući i planini, o borbama i nevoljama, o starim i mladim. Dunji se dopade mlada saputnica, pita je kako se zove i od čije je porodice, pa će odjednom.
– A bili se ti, đevojko, udala?
– A da koja to đevojka, koja se ne bi udala ako nađe zgodnu priliku? – odgovori ona smijući se.
Dunja zastala na počivalu iznad Bioča, a zatim se okrene djevojci:
– Bi li uzela Vukića Popova?
Djevojka je pogleda začuđeno:
– Tako ti Boga šta zboriš?
– To đevojko, to; bi li ti uzela Vukića Popova?
Djevojka je pogled začuđen:
– Ja, bogme, mislim da nema te koja ne bi uzela tako glasovitog čovjeka i prvoga junaka u Kuče. No, on je, jadna davno oženjen.
– Znam ja dijete moje – dodade na to Dunja. Znam da je oženjen. Ja sam njegova žena, ali on treba da se oženi drugom ženom, pa te zato i pitam, jer mi se dopadaš.
– Crna! Kako možeš da to zboriš – čudila se djevojka.
– Tako, i ajdemo – reče Dunja, i uze djevojku za ruku.
Došli su zajedno Dunjinoj kući i našli Vukića gdje sjedi i puši pored ognjišta.
– Pomaže ti Bog Vukiću, i neka ti je srećna žena – pozdravi se Dunja sa svojim mužem, i pokaza rukom na mladu djevojku, koja je stidljivo stajala pored nje.
– Ženo, što je tebi? – pitao Vukić.
– Evo ti, Vukiću, dovela sam ti novu ženu.
– Jesi li ti pri sebi ? Kakva žena, kad si ti moja žena.
– Jesam, jesam – pri sebi, ali od danas će tako da bude. Neću da se ugasi ognjište Vukića Popova, i zato ti ja ostajem kućna domaćica i sestra, a ova mlada đevojka neka ti je žena. I nek vi je sa srećom.
– Ali znaš li ti Dunja, da naša vjera to ne dopušta – počeo Vukić.
– Ako vjera ne dopušta, dopuštam ja, i ja mislim da će ve i Bog blagosloviti. Kad ve ja blagogosiljam – nastavi Dunja.
Zatim je zgrabila pušku, izišla pred vrata i opalila uzvikujući:
– Hodite braćo da čestitate ženu Vukiću Popovu!
I tako je i bilo. Vukić je uzeo lijepu mladu djevojku, vjenčao se sa njom, i iz tog braka rodio se Vukiću sin Stjepan, koji je uživao glas jednog od biranih Kuča.
Dunja je, kao što je rekla, ostala u Vukićevom domu (ist, str. 45-47).
Skoro isti slučaj se dogodio u Tomovom rodnom selu i to sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.
Belja, prva žena Zarije Mirkova Nikočevića, oženila je supruga Zariju sa drugom ženom. Zarija je tada imao preko sedamdeset godina. Druga Zarijina žena rodila je tri kćeri i Zariji obezbijedila potomstvo. Zarija, Belja i njegova druga žena sa djecom, živjeli su zajedno srećno i zadovoljno.(Kraj)