PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Obrad je zamolio stražara da pozove Hasana, te, kad je on došao, zamolio i njega da ode u Biševo i obavijesti porodicu o njihovoj sudbini. Sjutradan rano stigoše Obradove snahe, Kruna i Sanda, te im on doviknu da odmah idu kod Sulja, da ga zamole da učini nešto za njih, da im živote spasi, da im pozajmi zlato, novac, bilo šta od vrijednosti, da ponude otkup. Odoše one, no, ubrzo se vratiše. Kažu, nisu Sulja našle.
Potom uđoše dva karabinjera i izvedoše Obrada i Milunku napolje. Gomilaju se oko njih naoružani vojnici, guraju Krunu i Sandu koje se probijaju sa zavežljajima robe.
– Obavezno otidite kod Ajdina i Vejsela, prenesite im da sam ih zamolio da vas čuvaju dok ova zla vremena ne prođu. Ako se ikad živ vratim, odužiću im se – trese se Obradu brada dok naručuje snahama.
Poređaše se vojnici oko njih dvoje, te komandovaše pokret. Kruna i Sanda se jedva proguraše da se pozdrave. Grle se i ljube, jekću, zagrljeni, vojnici ih grubo razdvajaju.
Dvadeset do zuba naoružanih Italijana, a među njima jedan starac i njegova kćerka krenuše preko Bandžovog brda putem za Peć.
Bio je 12. mart 1942. godine.
Penju se uz brdo ćuteći. Obrad i Milunka, slabo obučeni i obuveni, koračaju prostorom koji im vojnici određuju. Snijeg škripi pod nogama, a vjetar fijuče, do kosti probija.
Popeli su se, bez odmora, na Kulu, pa krenuli naniže. Ispod puta opružen mrtav čovjek, pored njega mrtav konj, iznad puta još jedan mrtav čovjek, mozak mu po snijegu prosut, cakli se zaleđena krv. Malo niže, sklupčan golobradi mladić, sav u krvi. Ona tri Italijana što su išla naprijed, odgurnuše mladićevo tijelo, te se ono skotrlja niz strminu, ali se zaustavi uz jednu kleku.
Noć je uveliko bila pala kad su stigli u Peć. Grad utonuo u tamu i tišinu. Dođoše do jedne velike kapije. Unutra se kroz slabo osvijetljenje naziru dvije zgrade od kamena s velikim dvorištem, ograđene bodljikavom žicom, sa gomilom naoružanih stražara.
Bio je to čuveni pećki zatvor, Šeremet kula.
Uvedoše ih unutra i odvedoše kod prefekta, Šiptara. Pita ih on ko su, šta su jedno drugome, i znaju li zašto su uhapšeni. Oni rekoše da ništa loše nisu učinili.
– U vašim dokumentima piše da ste politički krivci. To vam je najteža kvalifikacija – kaže on. – Ništa vam ne mogu pomoći – reče i pozva stražare da ih vode.
Odvedoše ih u odvojene zgrade, Milunku kod žena, Obrada kod muškaraca.
Šeremet kula je bila puna zatvorenika. Sa Milunkom u sobi bilo je petnaestak žena, mladih i starih, školovanih i nepismenih, udatih i neudatih.
Izvode ih u šetnju, ujutru i uveče. Prvo izvedu muškarce, pa žene. Obrad je bio najstariji od muškaraca. Priđe svaki put pod prozor Milunkine sobe, pa razgovaraju, nisu im branili. Niko ih ne poziva, niti saslušava. Za jelo donose po malo neukusne čorbe i komadić hleba. Crijeva samo krče. A noću hladno. Pribijaju se žene jedna uz drugu da im bude toplije. Jasno je da su u zatvoru sve Srbi, i to najviše iz Peći. Njima dolazi posjeta svakoga dana i donosi ponešto od hrane. Ipak, svakoga dana dovode nove zatvorenike, puni se Šeremetovača.
Stražari, čak, nisu bili loši. Sve su to bili Šiptari iz Peći i okoline. Poznavali su se sa zatvorenicima, pričali međusobno kad su zarobljenici napolju.
Dovedoše jednoga dana čitavu porodicu: majku, ćerku i dva sina, Jovićevića. Zatim stiže i poznati pećki doktor, Vojo Gilić. Reče otac Milunki da su samo doktoru dozvolili da koristi jastuk, čaršav i ćebe.
Prošla su dva mjeseca boravka u Šeremetovači, bila je sredina maja 1942. godine, kad ih probudiše jednoga jutra i narediše da pokupe stvari i izađu napolje. Popeše se zarobljenici na kamione, niko ne ostade. Neko reče da ih tjeraju za Tiranu.
Posle nekoliko sati putovanja, stigli su u Prizren. Smjestiše ih u neke stare zatvorske zgrade. Prljavo unutra, smrdi na mokraću i krv. Ko imade sreće, dočepa se slame, ko okasni, ostade na betonu.
Ujutru ih rano probudiše, kažu, idu za Skadar.
Opet džombe na putu, treskanje, prašina, oštre krivine. Cio dan se putovalo. Noć je bila pala kad su stigli u Skadar.
Ponovo zatvor, hladnoća, beton, rano buđenje i nastavak puta. Kasno posle podne stigli su na brdo zvano Preza, s kojeg puca pogled na Tiranu. Minareta nebrojenih džamija strče visoko u nebo.
Smjestiše ih u drvene, tek sagrađene barake. Oko baraka prepletena žica, a svuda naređani stražari, šiptarski i italijanski.
Tako Obrad Bulatović i njegova kćer Milunka postadoše stanovnici logora u Prezi. Bilo je ukupno šest stotina robijaša, žena i muškaraca.
Ovdje im je, na sreću, pošto je bio početak ljeta, bilo toplo. Čak, ponekad i pretoplo. Dvaput dnevno su ih izvodili na zrak, ostalo vrijeme su provodili u paviljonima. I bili su mnogo gladni. Donosili su im stražari po komadić proje, uvijek suve, koja samo izgrebe grlo i nadraži želudac. Šiptari su donosili ponešto od hrane i prodavali oko logora, pa ko je imao pare mogao je da se snabdije. Naravno, ukoliko potplati stražare.
Noću se u muškom paviljonu čula pjesma. Pita Milunka oca ko to pjeva, a on kaže da pećki zatvorenici pjevaju komunističke pjesme. Čim ih stražari čuju, dođu, pitaju ko pjeva, ali svi ćute. Stražari se izgalame, priprijete i izađu. Čim oni izađu, ovi još jače zapjevaju. Milunka se čudila kako to da srpski komunisti usred Albanije, u logoru, pjevaju komunističke pjesme.
– Pobjegla su dvojica iz moje barake – kaže Obrad ćerki jednog jutra – pa se čitava uzbuna napravila. Jedan od njih je šiptarski komunista Ramiz Sadiku, a drugi je neki Srbin, ne znam mu ime. Probudio sam se kad su naoružani stražari upali u barake i počeli da nas ispituju, udarajući nas kundacima.
U tom trenutku prozvaše Obrada. I odvedoše ga.
– Optužili su ih da su umiješani u bjekstvo one dvojice – reče doktor Vojo Gilić – pa će ih odvesti u neki zloglasni logor.
Milunka je čitavu noć preplakala.
(Nastaviće se)