Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Na Titovu inicijativu (odluku), zbog saglasnosti jugoslovenskih i sovjetskih interesa na Bliskom istoku, formiran je stav o „prirodnom zaleđu”. Tito je bio inicijator novog približavanja i potpunog savezništva (prirodno zaleđe) sa SSSR-om i zemljama Varšavskog ugovora. Na njega je, svakako, uticala i ranija procjena berlinske i kubanske krize, a nova kriza u Sredozemlju 1967. godine je to učvrstila. Tito procjenjuje da je glavna potencijalna prijetnja Jugoslaviji – Zapad. Početak modernizacije JNA na osnovu nabavki savremenog naoružanja iz SSSR-a započet 1962. godine intenzivnije je nastavljen.
Armija uskoro mijenja planove i koncentriše svoju pažnju na zapadni front, a redukuje svoju mirnodopsku formaciju na sjevernom i istočnom, kao i adekvatnu bezbjednosno-obavještajnu pažnju. U vezi sa ovim bilo je oštro suprotstavljenih gledišta na kolegijumu ministra odbrane (na jednoj strani general Bogdan Oreščanin, a na drugoj Rade Hamović).
Valja podsjetiti da je poslije jednostranog prekida tripartitne zapadne pomoći Jugoslaviji, na njen zahtjev, ona nastavila još izvjesno vrijeme da nabavlja mlazne avione iz SAD i Grčke u periodu od 1959. do 1961. (ukupno 341), a onda je u okviru nove politike 2. avgusta 1961. sklopila ugovor o velikim porudžbinama iz SSSR-a za period od 1961. do 1965. godine, a za neka sredstva i poslije 1966. godine. Tada su nabavljene savremene protivavionske rakete, nadzvučni lovci MiG-21, novi radari, velike količine tenkova T-55, raketni i torpedni čamci, protivoklopne rakete, inžinjerijska oprema i dr. Poslije ovog ugovora slijedio je novi za nabavke u periodu od 1966. do 1975. godine. Nabavljani su lovački i transportni avioni, helikopteri, nove generacije raketa i dr. Tada je nabavljeno i novih 1.111 tenkova. Kako bi podstakli povjerenje Jugoslovena, Sovjeti su upravo tokom čehoslovačke krize uredno slali naručenu opremu.
Od 1948. godine odnosi SSSR-a prema Jugoslaviji stalno su opterećivali JNA. Uprkos povremenim usponima u saradnji, posebno u oblasti nabavke naoružanja ili usluga, uvijek je bilo razloga za brigu. Trenuci opuštanja i povjerenja znali su nenadano biti prekinuti. Važno je imati na umu da je politika prema SSSR-u bila apsolutno Titov domen, ma šta mislili u vrhu JNA o njegovim potezima. Na Armiji su se, više nego na ijednom drugom dijelu državne politike, prelamali odnosi snaga u zemlji i njihovog pristupa podijeljenom svijetu Istoka i Zapada.
U trenutku kada se spremala vojna intervencija u Čehoslovačkoj od strane snaga Varšavskog ugovora, jugoslovenska armija je bila zatečena. Ne samo zbog trenutno dobrih odnosa sa zemljama Varšavskog ugovora, odbrambenih procjena iz 1967. godine tokom krize u Sredozemlju i rata na Bliskom Istoku, već i najdirektnije zbog Titove procjene poslije povratka iz posjete Čehoslovačkoj (9. do 12. avgust 1968) i njegovih razgovora sa Aleksandrom Dubčekom. Titov zaključak se sveo na izjavu da u SSSR-u nema „tako kratkovidih ljudi koji bi išli na politiku sile za rješavanje unutrašnjih pitanja u ČSSR”. Tako je u trenutku invazije 20. i 21. avgusta čak trećina jugoslovenskih vojnih obavještajaca bila na godišnjem odmoru, uključujući vojnog atašea u Pragu.
Kada su u Beogradu saznali da su snage Varšavskog ugovora ušle u Čehoslovačku, naređene su mjere povišene borbene gotovosti, posebno u jedinicama integralnog sistema PVO od kojeg se očekivalo da primi glavni udar. Tokom radnog vremena 21. avgusta RV i PVO su uzbunjeni, zabranjeni su kontakti sa ljudima van vojnih objekata, avioni rastresito raspoređivani ili prebazirani na ugrožene pravce. Procjena je bila da bi poslije avio-udara uslijedio desant. Generalštab će 25. avgusta narediti detaljne mjere borbene gotovosti. Aktivnosti vazduhoplovstva i PVO su široj javnosti bili predstavljeni kao redovne vojne vježbe („Avala”). Mjere povišene borbene gotovosti u RV i PVO trajale su do 10. oktobra.
Istog dana kad je izvršena invazija, sazvana je sjednica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Na toj sjednici general Ivan Gošnjak, pomoćnik vrhovnog komandanta i bivši ministar, izložio je veoma pesimistički pogled u vezi sa pružanjem otpora eventualnim budućim pritiscima na Jugoslaviju. Ukazao je na činjenicu da se Jugoslavija tokom 60-ih potpuno orijentisala na vojnu saradnju sa SSSR-om i svoje vojnostrateške programe tako koncipirala da se jednostrano usmjerila na odbranu od imperijalističkih zapadnih država, a zemlje socijalističkog lagera tretirala kao sigurne saveznike u mogućem ratu. Gošnjak je naveo da su kompletne nabavke pokrivane iz SSSR-a i da je tamo bila organizovana i obuka jugoslovenskih oficira, dok su u vojne objekte JNA dolazili kao vojni instruktori sovjetski oficiri.
U takvoj situaciji, sada je trebalo starješinskom kadru JNA objasniti da su im bivši saveznici potencijalni neprijatelji, a „imperijalisti” – mogući saveznici.
(NASTAVIĆE SE)