PIŠE: Ljuboje Ž.Rondović
Prema turskom ratnom planu, garnizon u Pljevljima imao je zadatak da učestvuje u operacijama kad to nađe za shodno glavni komandant Omer-paša. Naređenje je izdato kad se situacija počela nepovoljno razvijati, pa je trebalo stići u pomoć sa što jačim snagama i što prije, jer se Omer-paši žurilo da zauzme Cetinje, prije nego velike sile postave ultimatum. Da je to bio zadatak vidi se i po tome što je pri napadu na Šarance rezerva zadržana. Naređenje za pomoć je moralo biti upućeno početkom avgusta, mobilizacija odreda prije 10. avgusta, a u Pljevlja stižu prije polaska šaranske čete Joksima Kneževića za Rijeku Crnojevića, kako piše i Vule Knežević. Tu se komandant Ibrahim-beg Alajbegović sastao sa Ibrahim-begom Selmanovićem i kolašinskim kapetanom Hamzom Mušovićem. Alajbegović je prihvatio nagovor za napad na Šarance iako mu se žurilo. To je bio jedini način da u što većem broju pridobije Kolašince, koji su bili najveći junaci, ali i najveći samovoljnici. Nastavljeno je okupljanje turskih snaga pristiglih na putu od Mostara. Raspored je izvršen u Baricama. Glavne snage koje je činio turski bašibozuk, na čelu sa miralajem Alajbegovićem određene su za pokret preko Stričine i Polja za napad na Rudance – Gornje Šarance, gdje su im se priključili Kolašinci željni osvete. Poveli su i Srbe čipčije za komordžije jer se očekivao veliki plijen u stoci.
Podaci o brojnosti vojske veoma su nepouzdani i dalje otvoreni za istraživanje. Najčešće se navodi da je učestvovalo oko 6000 boraca, što prvi navodi vojvoda Mirko Petrović, komandant crnogorske vojske, koji je najpouzdaniji izvor. Kao vjerovatno se može uzeti učešće u boju od 6000-7000 boraca. To može da odgovara i za širu i užu teritoriju mobilizacije. Rezerva je imala oko 2000-4.000 boraca, pa se kao vjerovatna može uzeti procjena od 9000-10000 ukupno mobilisanih boraca.
Mnogi tvrde da je Ibrahim Alajbegović iz Pljevalja. Vojvoda Mirko Petrović, koji je kao komandant crnogorske vojske bio obaviješten, a pišući pjesme, provjeravao je podatke. I Šaranci, Vule Knežević i Vukoman Džaković tvrde da je Alajbegović iz Mostara, te da je turska vojska skupljena iz Hercegovine, dijela Bosne, Sandžaka i Kolašina. To je i logično jer je uspješno objedinjavanje i komandovanje mogao vršiti samo onaj ko je po hijerarhiji iznad, pa je komandant cijele vojske bio iz sjedišta Xercegovačkog sandžaka u Mostaru i zato je ona bila brojna. Bio je mlad, po činu miralaj (pukovnik). Fočanski Alajbegovići su od Čengića. Sandžak-barjaktar Hasan-Drnda je iz Mostara, gdje je bio na službi. Kapetan Kolašinaca Hamza Mušović, iz Stričine u Prošćenju, ratovao je i bio zakrvljen sa Šarancima. On je u Pljevljima nagovorio Alajbegovića da okrene vojsku na Šarance da im se osvetio za poraz na Poljima. U Rudancima je dozivao kapetana Joksima kad su mu palili kulu. Bimbaša Kurtaga (Kujo) Micanović je bio jedan od najuglednijih turskih vođa i junaka u pljevaljskom kraju. Odvraćao je miralaja od napada na Šarance. Redovnom vojskom, ,,askerom”, na Bitinskom Polju komandovao je Husein od Polja Paova (ili Adži-beg?) a po nekima je na Zaglavku kod Glibaća i Ibrahim-beg Selmanović.
Brojnost, kvalitet i brzina kretanja bili su odlučujući za zadatak turske vojske. Brojnost i kvalitet su se mogli povećati borbenim Kolašincima jedino ako se prihvati njihov uslov da kazne Šarance. Alajbegović je ocijenio da je dobitak sa Kolašincima veći od gubitka od jedan-dva dana, ali je u izvršenju tog zadatka napravio sudbonosne greške. Prva je što nije upotrijebljena aktivna vojska „asker” na glavnom pravcu preko Tare, nego je ostala u rezervi; a druga što ne preduzima mjere obezbjeđenja za vrijeme odmora na Brajkovači. Da je sva vojska prešla preko Tare, straže na Tari ne bi došle u pomoć, niti bi se prikupile snage iz zbjegova, niti bi male snage odbrane bile u stanju da naprave iznenađenje. Neredovna turska vojska – bašibozuk, imala je svoje vođe i barjake koji su se slušali i za koje se ginulo. Kad su vođe ginuli, lako je dolazilo do panike. Tako je zbog nebudnosti komandanta uspjelo iznenađenje, pa je došlo do pogibije skoro čitavog vođstva, do panike, preokreta i poraza čitave vojske. Umjesto da postigne glavni cilj prolaskom kroz durmitorski kraj sa lakom pobjedom nad Šarancima, greške u komandovanju najviše su doprinijele porazu turskih snaga, iako su bile borbene i oko 14 puta brojnije.
NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.