-Piše: Milica KRALj
Nikolaj Stepanovič Gumiljov rođen je 1886. godine u Kronštatu gdje je njegov otac radio kao pomorski ljekar. Filozfiju i filologiju je studirao na Peterburškom univerzitetu i u Parizu. Putovao je po Francuskoj Africi, Abisiniji, Bliskom istoku, Italiji. Po povratku u Rusiju zbližio se sa simbolistima a potom prišao grupi akmeista.
U Prvom svjetskom ratu služio kao dobrovoljac u Ruskom ekspedicionom korpusu u Parizu, i vratio se u Rusiju 1918. Istakao se hrabrošću o čemu svjedoče dva Georgijevska krsta. U Petrograd se vraća 1918. godine.
Objavio knjige pesama: Put konkvistadora (1905), Romantičarski stihovi (1908), Biser (1910), Tuđe nebo (1912), Tobolac (1916), Vatra (1918), Mik. Afrička poema (1918), Porculanski paviljon. Kineski stihovi (1918), Vatreni stub (1921).
Gumiljov je pripadao akemističkom pokretu, pored Ane Ahmatove, svoje supruge, Gorodeckog, Mandeljštama, M.A. Kuzmina. Bili su grupisano oko časopisa „Pjesnički ceh” i „Apolon”(1909–1917). U svom pjesničkom programu orijentisali su se na predmetnost i jasnoću pjesničkog izraza, poricali su prekomjernu metaforiku i simboliku. Proglašavali su povratak pjesništva tačnom značenju riječi, prvenstveno vizuelnom doživljaju predmeta, pa odatle je kao tema i proizašla poetska slika arhitektonskih spomenika kod Mandeljštama ili tema kolonijalnih osvajanja kod Gumiljova, konkvistadora, moreplovaca, ali i „prvobitnog” nagonskog čovjeka, što se ogleda u izboru afričkih tema i motiva).
I životom i poezijom Gumiljov se zalagao za ideju da pjesnik treba da bude smjela ličnost koja se bori sa svijetom koji ga okružuje i da on jedini ima pravo da izabere svoju smrt. „Pogibija od metka jedini je način skončanja dostojan čovjeka” – pisao je Gumiljov.
I još jednom se pokazalo da je pesnik prorok, predvidevši i vlastitu smrt od metka.
I još jednom on odlazi u zemlju imaginacije i egzotike u Afriku sa ekspedicijom Ruske akademije nauka, gdje će mu se prikazati posve različiti životni oblici.
O akmeisičkom pokretu piše: „Šekspir nam je predstavio čovjekov unutrašnji svijet; Rable – tijelo i njegove radosti, mudru fizilogičnost; Vijon nam je pričao o životu koji nije posumnjao u sebe iako poznaje sve – i Boga, i porok, i smrt, i besmrtnost; Teofil Gotje je u umjetnosti pronašao za svoj život dostojnu odjeću besprekornih formi. Da se ova četiri momenta spoje – to je onaj san koji sada okuplja oko sebe ljude što su se tako smjelo nazvali akmeistima.”
Stihovima pjesme „Riječ” obznanjuje autopoetičko načelo: „U onaj dan, kad je nad novim svijetom/ Bog naginjao umilno lice svoje/ Sunce je zaustavljeno riječju jednom/ Riječju jednom su rušili i gradove/ Nismo zaboravili da ima slavu/ Samo riječ sred zemnih okova/ I u Jevanđelju po Jovanu/ Stoji da je riječ – Bog bogova.”
U prvom braku sa pjesnikinjom Anom Ahmatovom 1911. godine rodio im se sin Lav, koji će već samim rođenjem u porodici pjesnika doživjeti progonstva, zatvore i logore. Lav Gumiljov će u radnim logorima provesti punih 16 godina.
(Vitalij Šentalinski, ruski pisac, najzaslužniji za otkrivanje prave istine o ruskim piscima koji su nestali u Staljinovim čistkama, o Lavu Gumiljovu,u knjizi „Vaskrsla riječ” piše: „Lava Gumiljova je zapalo da cio život, od djetinjstva odgovara i za strijeljanog oca i za majku koja je u nemilosti – omražena pjesnikinja od strane vlasti. Kriv je zato što se rodio. Osuđen činjenicom svoga pojavljivanja na svijetu.” Lav Gumiljov jedan je od mislilaca na koga se u svojim govorima poziva Vladimir Putin (ističe Vladimir Dimitrijević).
Priče iz djetinjstva kazuju da je Nikolaj Gumiljov bio preosetljivo dijete, senzibilitetom najvišeg nivoa, osuđen na takmičenje sa sobom samim, usamljeni sanjar, niti u jednom trenutku nije mogao da podnese prosječnost, običan, svakodnevni tok života. Kao sedmogodišnji dječak pao je u nesvijest jer nije pobijedio u trčanju, već je pobjednik bio neki njegov vršnjak; u jedanaestoj godini pokušao je samoubistvo jer su mu se nasmijali zato što nije vešto uspio da uzjaše konja... Njegovo geslo bilo je da se u životu uvijek mora ići linijom najvećeg otpora.
Ana Ahmatova, i sama pod neprekidnom cenzurom, prisluškivana i optuživana, piše kratku pjesmu, po svemu sudeći odmah nakon strijeljanja Gumiljova: „Nisi više među živima/ Mrtvi ne ustaju. Dvadeset osam sa noževima/ Pet što strijeljaju. Tužnu sam pletnju plela/ Za prijatelja. Krvi, krvi je željna/ Ruska zemlja!
Samo par mjeseci prije smrti Gumiljov je rekao Genadiju Ivanovu, mladom pjesniku:
„Znaš, danas sam gledao kako pune peć, i zavidio sam – pogodi, kome? – ciglama. Tako ih skladno ubacuju, tako su zbijene, jedna za sve, svi za jednoga. Najteža u životu je – usamljenost. A ja sam tako usamljen.”
Njegova Ana (Ahmatova) zapisala je na jednom mjestu: „Ko pjesnicima radi o glavi, Bog će mu suditi!”
U momentu odlaska iz života Gumiljovu biješe tek 35 godina.(Nastaviće se)