-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Iako su moji roditelji materijalno dobro stajali, u našoj kući vođen je veoma racionalan život. Nije tu bilo nikakvog razbacivanja, nikakve raskoši. Nijesmo ni u čemu oskudijevali, ali se vodilo računa o svakom dinaru. Odrastajući u atmosferi stalne štednje, brat i ja vaspitani smo tako da budemo skromni, da ne tražimo više no što nam se da. Zašto su naši roditelji štedjeli, shvatili smo u času kad su 1937. godine odlučili da kupe kuću u Beogradu. Vila, koju su kupili iznad Crvenog krsta, nalazila se u Baranjskoj ulici (kasnije Trajka Stamenkovića) br. 35. Za nju su platili 350.000 dinara. Namjera roditelja bila je da blagovremeno obezbijede smještaj za mene i mog brata kad budemo pošli u gimnaziju i na studije. Kad je procedura oko kupovine kuće bila završena, svi smo se jednog dana 1940, da bismo vidjeli kuću, našli u Beogradu. Bila je to moja prva posjeta Beogradu. (...)
Nekoliko mjeseci poslije oslobođenja nova vlast je u Novom Kneževcu, tadašnjem središtu sreza, otvorila niže razrede gimnazije. Gimnazija je najprije bila smještena u osnovnoj školi koja se nalazila iza Sokolskog doma, a kasnije je premještena u dvorac Đorđa Servijskog. Tada sam pošao u drugi, a moj brat u četvrti razred gimnazije. Stanovali smo kod roditelja naše majke, djede Dušana i babe Mace Čobić. Iako je djedina kuća bila poveća, tada su pored mene i brata tu bile kao učenice i moje sestre od ujaka i tetke, Stojanka (Verica) Čobić i Marija Koledin. Obje su pohađale treći razred. Pored nas četvoro unučadi, djeda i baba primili su kao člana porodice jedno dijete bez roditelja iz Bosne, djevojčicu našeg uzrasta. U kući su još bili moj ujak Mita i ujna Milosava. Nama, djeci, ta gužva u kući nije smetala, a kako je bilo našoj predobroj i požrtvovanoj babi Maci i inače strogom djedi Dušanu, tada se nijesam pitao. Sada, kada sam zašao u duboke godine, često sebi postavljam to pitanje i sa zahvalnošću se sjećam tog njihovog nesebičnog žrtvovanja koje su ispoljili zbog ljubavi prema svojoj djeci i nama, svojim unucima.
U poratnim uslovima Novokneževačka niža gimnazija nije po svom stručnom sastavu bila reprezentativna. Imala je nekoliko veoma dobrih i glasovitih profesora i spremnih učitelja, koji su postali dobri nastavnici, ali je bilo i partijskih miljenika, koje nije odlikovalo ni stručno znanje ni pedagoška sprema. Među najpoznatijim i najuglednijim, pa i najkvalifikovanijim, bili su profesor istorije Rade Adamov i njegova supruga, profesorka geografije. Nadežda. Uz njih dvoje bio je tu, samo kraće vrijeme profesor, izbjeglica iz Slovenije, Slavko Bolta. Svojim znanjima, sposobnostima i plemenitošću isticala se i profesorka Nadežda Selivanovski. Iako učiteljica, pokazala se veoma spremnom kao nastavnica srpskog jezika Kaja Mirkonjev. Među pomenutim profesorima meni je najzanimljiviji bio Adamov, i to ne samo zato što je bio istoričar i što sam i ja kasnije postao, već i iz nekih drugih razloga. Kada je postavljen za profesora u Novom Kneževcu, već je bio u poodmaklim godinama. Ne znam koje godine je rođen, ali je odmah po svršetku Prvog svjetskog rata bio profesor mom ocu u Kikindskoj gimnaziji. Kasnije je bio profesor gimnazije u Velikom Bečkereku, tj. u Petrovgradu. Prilikom prozivanja na času istorije da odgovorim na neko pitanje, on me nije zvao mojim imenom, već bi samo viknuo: „Georgije!”, kako je zvao mog oca Đuru. Pošto ja nijesam Georgije, nijesam mu se odazivao i mirno sam sjedio u svojoj klupi. Adamov bi tada ponovo viknuo: „Čobić!” Ni na tu prozivku nijesam htio da se odazovem, jer nijesam Čobić ja, već moj djeda. Tada, kao da je malo ljut, Adamov bi mi prišao, blago bi me uhvatio za kosu ili uho ne bi li me podigao, i više nego glasno rekao: „Georgije, tebi govorim!” Tada bih se ja pobunio i odgovorio: „Nijesam ja, profesore, ni Georgije, ni Čobić, već Vasilije Krestić”. Profesor bi na to uzvratio: „Otac ti je Georgije, djeda Čobić. Ti si Georgije Čobić. Odgovaraj na pitanje!” Ta igra više puta se ponovila i u razredu je izazivala smijeh. Uzgred, moram da kažem da je profesor Adamov bio čest gost mog djede Dušana Čobića, a osim neke dalje rodbinske veze spajala ih je i odanost čašici dobre rakije od kajsija, u čemu moj djeda nije oskudijevao.
Profesor Adamov bio je odličan i veoma zanimljiv predavač, čije izlaganje se pamtilo i usijecalo u svijest učenika. Znao je kao glumac gdje treba da podigne a gdje da spusti glas kako bi nas držao budnim i aktivnim. Stoga sam ga pažljivo slušao, uživao u njegovim predavanjima i lako ih pamtio. Suvereno je vladao materijom, a znao je da bude veoma sugestivan u opisima događaja i ličnosti, da predavanje začini nekim pojedinostima, anegdotama i dogodovštinama koje se ne zaboravljaju. I danas, poslije sedamdeset godina, sjećam se njegovih živopisnih opisa Slovena iz vremena njihovog doseljenja na Balkan, njihovog fizičkog izgleda, načina odijevanja i vještina kojima su se služili u ratovima. Umio je profesor Adamov i da aktuelizuje poneko pitanje, da ga poveže s nekim događajima iz života i da pri tome bude kritičan prema vlastima. Mi đaci tada nijesmo znali za profesorove političke nazore.
(NASTAVIĆE SE)