-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Mi đaci nismo znali da je prije Drugog svjetskog rata profesor Adamov, kao profesor gimnazije u Petrovgradu, bio osumnjičen kao ljevičar, blizak komunistima, i da je zbog toga imao nekih problema s tadašnjim vlastima. Pošto je bio istinoljubiv, a po prirodi takav da nije mogao, niti želio da ćuti, izricao je i pred đacima svoje opaske na račun režima. Jedna učenica, odana skojevka i „svjesna omladinka”, prijavila je profesora da je u svojim predavanjima zabrazdio u politiku. Zbog toga je Adamov dopao zatvora. To se desilo kad sam bio u Zrenjaninu u petom razredu gimnazije. Jednog poznog jesenjeg dana, kad sam izašao iz gimnazije, u glavnoj ulici, koja je bila popločana žutim keramičkim opekama, onoj koja vodi od rimokatoličke crkve ka Velikom mostu na Begeju, u grupi radnika-zatvorenika koja je popravljala put, s lopatom u rukama spazio sam starog, poniženog i povijenog, na kiši prokislog profesora Adamova. Pošto sam se približio toj grupi radnika, stao sam kraj jedne kapije s namjerom da stupim u vezu s profesorom, a da to ne primijeti milicioner koji je motrio na kažnjenike. Profesor me je ubrzo primijetio, prišao mi je bliže i tiho rekao: cigarete, šećer i limun. Već sjutradan bio sam u isto vrijeme na istom mjestu i krišom sam predao profesoru ono što je poručio. U razmaku od više dana ponovila se ta scena još nekoliko puta, sve dok posao oko popravke ulice nije bio okončan a radnici-zatvorenici nijesu odatle bili uklonjeni. Ne znam na koliku vremensku kaznu je moj profesor bio osuđen, gdje je i pod kojim uslovima živio kao kažnjenik, ali sam ga i zbog poodmaklih godina i zato što sam ga volio i poštovao, iskreno sažaljevao. Ovo je istinita i tužna priča o jednom časnom čovjeku i cijenjenom profesoru, koji je svoje ideale o mogućnosti izgradnje novog, boljeg i pravednijeg društva skupio, platio i u predratnom i poslijeratnom političkom i društvenom sistemu. Danas, kada profesora Adamova više nema, žute keramičke opeke, koje u nekim djelovima zrenjaninskih ulica još opstojavaju, uvijek me podsjete na njega i izazovu tugu. (...)
Od najranijih dana, od osnovne škole, želio sam da studiram medicinu, da budem ljekar. To opredjeljenje nije bilo slučajno. Još kad sam bio predškolac, otkriveno je da imam ozbiljan problem s lijevim okom, da njim ne vidim da čitam, da sam, praktično, „jednovid”. Riječ je o urođenoj mani oka, o jednoj porodičnoj anomaliji, koju su imali i moj djeda Vasa i otac. Roditelji su me vodili kod više u ono vrijeme poznatih očnih ljekara, ali osim nekih vježbi, pomoći, zapravo, nije bilo. Zbog te moje anomalije kao klinac uvrtio sam sebi u glavu da treba da budem očni ljekar, da liječim druge, ali i da sebi tražim lijeka. S tom idejom sam rastao, pa su zato tokom školovanja biološke i medicinske nauke bile predmet mog posebnog interesovanja. Kad sam maturirao, želio sam da studiram medicinu. Međutim, te 1951. godine za upis na pojedine fakultete postojala su ograničenja. Kad nijesam uspio da se upišem na beogradski, sarajevski i ljubljanski medicinski fakultet, razočaran, vratio sam se u Đalu. Pošto je vrijeme upisa na fakultete još trajalo, dao sam svoja dokumenta jednom kolegi koji je odlučio da putuje u Beograd radi upisa. Tom prilikom rekao sam mu: „Upiši me gdje možeš, samo nemoj na geografiju”. On me je upisao na Grupu za istoriju Filozofskog fakulteta. Tako sam sasvim slučajno postao istoričar.
Istorija koju smo učili u srednjoj školi nije bila zanimljiva. Naprotiv, bila je dosadna, nimalo privlačna, opterećena kvazimarksističkom terminologijom i šablonima koje smo morali da savladamo učeći ih napamet. Uostalom, i naši profesori koji su poslije rata predavali istoriju nijesu se baš mnogo snalazili u njenom tumačenju. Držali su se sovjetskih istoričara i sovjetskih udžbenika punih citata Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina, a nerijetko i Josipa Broza.
Naša starija istorija u velikoj mjeri bila je zanemarena, ali su zato ofanzive bile nezaobilazne i najznačajnije tematske jedinice. U svakom slučaju, nastava u srednjoj školi nije me podstakla da studiram istoriju, ali kad sam postao student, obaveze sam shvatio ozbiljno i ispunjavao sam ih odgovorno. (...)
Kad sam 1951. godine došao na fakultet, dogodile su se neke, kako se tada govorilo, političke provale povodom Rezolucije Informbiroa. Zbog tog hapšenja atmosfera na Grupi za istoriju nije bila đačka, mladalačka, opuštena i vesela. Ton raspoloženju davala je jedna grupa oficira-studenata, po godinama dosta starija od moje generacije, koja je na časove dolazila u uniformama. Svi oficiri-studenti bili su članovi Komunističke partije. Neki među njima svoja partijsko-politička opredjeljenja i ideološka uvjerenja na raznim skupovima Grupe za istoriju pokušavali su da nametnu svim studentima. Ponekad su to činili dosta grubo i netaktično, pa su izazivali suprotne reakcije od željenih. Privrženost partiji i državi i dalje je iskazivana odzivima na omladinske radne akcije. Zbog toga su, pri svršetku svake školske godine, partijski aktivisti vršili pritisak na studente da se odazovu radnim akcijama. (...)
(NASTAVIĆE SE)