-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Pored poginulih u tragediji na Pjenavcu, spasioci su tog 26. maja 1962. godine iz ruševine skele, iz mreže smrskane armature i stotina kubika „živog” ili tek djelimično „smrznutog” betona, izbavili i 17 teško povrijeđenih graditelja, onih koji su imali neku neobjašnjivu i neshvatljivu sreću da prežive pad sa više od pedeset metara, da ih ne ubije građa i ne udavi studena Morača.
Jedan od njih je bio i Rajko Medenica, tada dvadesetčetvorogodišnji momak iz obližnjeg sela Jabuka, koji je, kao i svi ostali, do kraja života, punih 55 godina, tačno do 26. maja 2017. godine, liječio posledice i vidao strašne rane koje je zadobio tog dana. Onu najtežu, smrt dvije godine starijeg brata Radojice, koji je tog dana poginuo na Pjenavcu, nikad nije izvidao i sa tom neprebolnoim ranom na srcu otišao je i na onaj svijet:
– Meni je bilo sedamnaest, a Radojici devetnaest godina kad smo se 1955, kao i mnogi mladići iz Morače i Rovaca, zaposlili kod vojne pošte na gradilištu magistrale kroz kanjon Morače, čuvene Platije – kazivao je svojevremeno Rajko Medenica potpisniku ovih redaka.
– Bilo nas petoro siročadi, ostali iza rata majci Darinki na brigu – najstarija sestra Radmila, pa Radojica i ja, pa brat Dragoljub i sestra Dragica. Radojica je bio 1936. godište, dvije godine stariji od mene. On je godinu dana pošto smo se zaposlili kod vojne pošte otišao na odsluženje vojnog roka, a ja sam ostao da radim. Čim se on poslije dvije godine vratio iz vojske i nastavio da radi u Platijama, i ja sam otišao u vojsku – dvije godine služio u brdskoj pješadiji u Tolminu, Volču, Bovecu i drugim mjestima po Sloveniji.
Odmah pošto sam skinuo uniformu, i ja sam se vratio na staro radno mjesto. Radili smo poslije stalno zajedno kao tesari u grupi Mija Medenice, uglavnom na mostovima uz Platije, kroz Moraču sve do Crkvine.
Pjenavac, poslednji i najveći most na dionici Jadranske magistrale od Titograda do Manastira Morače, bio je i najveći izazov za sve nas. Radilo se udarnički i žurilo da se što prije završi ta poslednja velika prepreka na novoj magistrali i tu je negdje, u toj žurbi i trci s vremenom, očigledno i napravljena fatalna greška koja je odnijela toliko života.
Dan uoči nesreće svi smo uglavnom bili na dvadesetpetomajskom saboru u Manastiru Morači. Radojica uveče ode na igranku u Širaliju, eno kod Trebješice – imao je tamo đevojku, čini mi se da je bila od Miloševića, ali ujutro po zori banu na posao. Ja sa sabora otišao kući u Jabuku, ali svu noć oka ne sklopih niti mi dade neko pašče koje smo imali – svu noć je zavijalo oko kuće, pred zoru sam se kanio da ustanem i da ga ubijem, a tek poslije sam shvatio i čuo od ljudi da je to bio neki predznak velike nesreće.
Sjutra: „GOTOVO JE,
MI ODOSMO...“
Radojica
U sjećanjima nebrojenih prijatelja i kumova koje je sticao gdje god bi se pojavio, tada dvadesetšestogodišnji Radojica Medenica je ostao oličenje i momačke ljepote i ljudske dobrote. Ljude je plijenio svojom veselom naravi, ali i svojom stamenom postojanošću i ozbiljnošću. Bio je, kažu, dobar guslar, strastven ribolovac, veseljak, kavaljer i dobričina, niko kao on da zapodjene šalu, da digne pjesmu i povede kolo, ali i da udarnički zapne kad treba. Bio i omladinski i partijski aktivista, umio s ljudima, a kroz rad stekao mnoge prijatelje i postao posebno omiljen među radnicima, pa nije ni čudo što su iza njega. ostavla i nebrojena kumstva.