Porudzbenica
Riječ
Dana |
VLADIMIR JOKIĆ, GRADONAČELNIK KOTORA :
Za sve što se tiče budućih
događaja izgleda mogu da
se interesujem kod tajnovidca,
koji obavlja funkciju
ministra saobraćaja. |
Vic
Dana :) |
Dođe mucavac kod doktora i kaže:
- Dddoktore, imam ppproblema sa ssspavanjem. Vvvidite, ssstalno ssanjam ppiliće i takko sssu gggglasni da ne mogu mirno dda ssspavam.
- Pa lijepo ih potjerajte.
- Pppa ja imm kkkažem iš, ppa ih 15 ode, ali ih 15 ostane.
- Pa recite im ponovo iš.
- Kkkažem im ja ponovo iš, pa ih ossam ode, a ossstane sssedam.
- Potjerajte ih ponovo.
- Pppa ja oppet kkažem iš, pa ih šššessst ode, a osstane jedno, jedddno mmmalo crno, koje je najnajglasnije.
- Ma, otjerajte ga u materinu onda!
- Pppa ja mu veliiim idi u pipipi... I onda mi se svi ostali vrate!
|
|
|
|
|
Feljton - datum: 2017-06-09
NJEGOŠ O ANTROPOLOŠKOJ BIJEDI I VELIČINI (2)
Paradoks odgovornosti
dobra za zlo
-PIŠE: Dragana Vlahović
Primjetno je uopšte i u filozofiji da su posledica djelimične i iskidane, površne interpretacije izvora i novovremena kritika i u njoj nepravedno neosnovano nametanje odgovornosti upućene Bogu. Osuda za uzrokovanje problematičnih posledica nije mimoišla ni samog Boga, iako ga najraniji izvori precizno etički određuju kao čisto dobro i unaprijed oslobađaju odgovornosti za zla ovoga svijeta, naročito očita u antropološkoj sferi i njenoj unutrašnjoj mnogostruko raznolikoj djelatno-odnosnoj funkciji. Mnoge novovremene interpretacije i spekulativne konstrukcije se ne ustručavaju od krajnjeg zaključka da i Bog uz dobro ima i onu ,,lošu stranu” u nekom potencijalu iz kojeg se njegovim stvaralaštvom sve ostalo loše, nama vidljivo u manifestacijama zla, izvelo i izvodi u svepostojećem prirodno datom poretku, gdje svaki segment može biti pozitivno i negativno djelatno upotrijebljen. Lajbnicova teodiceja ipak brani stav da božanski stvaralački izvor ne može biti odgovoran za postojeća svjetska zla, jer kako se i logički može shvatiti, ako bi bio odgovoran onda ne bi mogao biti božanski i istovremeno imati pravo na beskonačnost, što je uz dobro jedno od ključnih svojstava božanskog faktora tradicionalno ustanovljenih. To upravo zato što u beskonačnom, a odatle i potpunom, cjelovitom, sveobuhvatnom, ne može biti deficita i devijacije zato što nema gdje šta da odstupi i da nedostane, s obzirom da je beskonačnošću sve postojeće i moguće cjelovito obuhvaćeno. Prema tome globalni razvoj kao kretanje u beskonačno mora biti vođeno nekim pozitivitetom, dobrom, etikom (Emanuel Levinas svojim učenjem na svoj način velikim dijelom podržava takvu mogućnost). Nasuprot tome Hegel, komentarišući Lajbnicov stav u svojoj ,,Istoriji filozofije”, Boga okrivljuje za antropološki pad, negativitet, deficit i devijaciju evidentne u svim i danas zemaljski prisutnim oblicima i manifestacijama zla, koje čak u životinjskim vrstama uopšte ne postoje (genocidni ratovi; teroristički masakri; stalno sve nagore transmutirajuće psihofizičke bolesti; razni oblici nasilja i zločina; silovanja; čedomorstva; lopovluci; prevare; laži;...), a pred Hegelom i za njim i mnogi drugi filozofi. Takav stav je etički nepravilan, paralogija, paradoks i apsurd sam po sebi, jer ako gledamo na čisto etičko značenje pojma dobra kao izvora geneze i života, nemoguće je da takvo čisto dobro istovremeno bude izvor i uzrok zla i njegovih manifestacija. Prirodno dat opšti život, ako ga smatramo dobrom, kao što smatramo, u svom generičkom izvoru, u osnovi, ne može istovremeno biti i zlo, jer bi to značilo da je samoponištavajući, jer bi se istog najizvornijeg momenta svog početka poništio i ne bi imao vremena za bilo kakav razvoj koji postoji u prirodnom toku života. Prema biblijskom dokumentu, Bog je zaslužan za genezu živog svijeta, koji je očevidan stalno pokretni prometni metabolički i simbiotički sistem, a ne neki statički jasno određen, ograničen predmet. Odatle je jasno da najizvorniji uzrok (Bog, dobro) uređenja tog živog mnogostruko pokretnog, djelatnog, metaboličkog, simbiotičkog ne može biti odgovoran za degradaciju višeg značajnijeg u niže, devijaciju i neka odvajanja u vidu deficita kao što to može biti, dalje od njega, neki sledeći korak usmjeren na razvoj u uzročno-posledičnom lancu u kretanju, djelovanju, sveopštem prometu materija i energija živog svijeta. Dok je Hegel opsjednut samo uzvišenim obrazovno-saznajnim bogatstvom antropološke umne razlike od životinjskog svijeta i čitavom svojom teorijom veliča umni duh čovjeka, Njegoš je isto toga svjestan, ali je etički vrlo obazrivo i samokritično svjestan i antropološkog nedostatka u dejstvu formi zla koje ljudsku vrstu degradiraju i dovode ispod nivoa životinje i sa tim osporavaju i mogući globalni razvoj u svojoj punoći, cjelovitosti, punom smislu. To nalazimo i kod Aristotela u ,,Nikomahovoj etici”, u zapažanju da nijedna životinja ne može da učini toliko zla koliko može čovjek i da se mogućnost činjenja, manifestacije i efekata zla povećava sa povećanjem znanja i obrazovanja ako čovjek to znanje ne kontroliše etikom prema dobrim namjerama, djelima i mogućim efektima. Hegel tu drugu antropološku razliku od životinje, na koju čovjek ne može biti ponosan, nigdje ne primjećuje. On problem zla uklapa u kontinuitet beskonačnog duhovnog razvoja kao sredstvo kojim se surovi svjetski duh neprekidno svrhovito služi negativitetom, žrtvovanjem čitavih naraštaja, generacija, nacija i pojedinaca u svom samoosvješćivanju izobličavanjem unutrašnjeg konkretnog sadržaja, a čega to samoosvješćivanje može da postane svjesno ako ne može sopstvenog zla prema samom sebi o tome se Hegel i ne pita. On u svojoj teoriji o razvoju ništa nigdje i ne spominje o uticaju etike na razvoj i etičkom smislu razvojne dimenzije, kao da je razvoj određen svim drugim, a etikom nije, i kao da je uopšte moguć bez etike. Pitanje je da li je takvo razvojno kretanje uopšte stvarno i da li je stvarno takav globalni razvoj, kako ga Hegel nazire, ili je on u stvarnosti ipak na kraju samo svođenje na devijaciju, na neki način i uvijek ponovo povratak na jedno isto polazište i zatvorenost u jednu ograničenu sferu bez napretka? Očito je to teško znati bez orijentira za pravilnost iz etike, iako je Hegel, koji je vjerovao da će nam sve biti jasno kad nam smisao istorijskog razvoja postane jasan, bio ubijeđen da je otkrio realni model razvoja. Upravo u tom smislu je kontra Hegelu jedan izvorni antički fragment od Anaksimandra koji svjedoči o etici utemeljenoj u zakonima prirode u samom izvoru, korijenu, osnovi postojanja, jer navodi da izvjesni kružni naprijed-nazad razvojni proces propadanja bića u isto iz čega postaju služi kao nadomještanje drugačijeg prirodnog toka poremećenog iz odnosa među bićima u kojima vlada nepravda.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|