-Priredio:Miladin VELjKOVIĆ
Spoljašnji uticaji na jato su sudari ili bliski prolasci, odnosno mimoilaženja sa drugim jatima ili molekularnim oblacima. U prosjeku svako pola milijarde godina rasijano jato se sudari s molekularnim oblakom. Gravitacione plimske sile nastale usled sudara izazivaju disperziju jata. Od nekog jata na kraju ostane niz pojedinačnih zvijezda, nedovoljno bliskih da budu smatrane kao jato, ali se sve kreću u istom smjeru i sličnim brzinama. Vrijeme tokom kojeg će se jato održati zavisi od početne gustine zvijezda u njegovom sastavu. Koncentrisanija jata duže odolijevaju uticajima od onih sa manjim brojem pojedinih članova. Srednja dužina života jednog rasijanog jata, tačnije starost jata pri kojem su polovina prvobitnih članova jata izašla iz sistema je oko 150 do 800 miliona godina. Najstarija poznata otvorena jata u Mliječnom putu su NGC 6791 u sazvježđu Lire i Berkli 17 u sazvježđu Kočijaša, sa procijenjenom starošću od 7 milijardi godina. Ipak, najveći broj jata je mlađi od 50 miliona godina.
Kada se otvoreni skup raspadne iza njega će ostati grupa zvijezda sa sličnim smjerom kretanja i brzinama. Takve grupe zvijezda se zovu zvjezdane asocijacije, a pet od sedam najsjajnijih zvijezda u sazvježđu Veliki medvjed primjer su takve grupe. Treba, međutim, naglasiti da je ova zvjezdana asocijacija znatno veća i sadrži zvijezde koje se prostiru od sazvježđa Cefej do sazvježđa Južni trougao. Sunce se nalazi blizu oboda ove zvjezdane asocijacije, ali joj ipak, ne pripada. Naime, Sunce je starije od ovih zvijezda čak oko deset puta, što, zapravo, znači da se ono prosto tokom svog kretanja približilo ovim zvijezdama.
Prvobitno jato u kojem je nastalo Sunce, prije oko 4,6 milijardi godina, potpuno se rasturilo (raspalo) i zvijezde iz tog jata su rasute u disku Galaksije, bez bitnijih karakteristika da se razlikuju od svog galaktičkog okruženja. Rastojanja do rasturenih jata mogu se mjeriti metodom paralakse ili metodom konvergentnih tačaka. Posmatranje obližnjih otvorenih jata, čije udaljenosti su dovoljno precizno određene, može poslužiti za stvaranje metode kojom je moguće odrediti udaljenosti ostalih jata. Upoređujući bitne fizičke osobenosti obližnjeg rasturenog jata i nekog udaljenijeg, moguće je procijeniti približnu udaljenost daljeg jata. Takva metoda korisna je i pri određivanju udaljenosti galaksija u Lokalnoj grupi, jer su u njima otvorena jata lako uočljiva.
Zbijena (ili globularna, loptasta, zatvorena) zvjezdana jata su sferoidni skupovi zvijezda koji se obrću oko središta galaksije kao njeni sateliti. Zvijezde u zbijenim jatima su čvrsto povezane u jednu kompaktnu cjelinu snažnom gravitacionom silom, što jatima daje njihov karakterističan sferoidan oblik. Zbog uticaja gravitacije, koncentracija zvijezda u jatu je izuzetno velika i raste prema središtu. Ona su daleko gušća i zbijenija od svih drugih kosmičkih struktura u našoj a i drugim galaksijama.U njihovim središtima je takva zbijenost zvijezda da ih je vrlo teško, čak i nemoguće razdvojiti kao posebne objekte.
Zbijena jata prosječno sadrže stotine hiljada starih zvijezda. Većinom se nalaze u halou galaksije i mnogo su starija, veća i gušća od otvorenih jata u disku galaksije. Oko Mliječnog puta dosad ih je otkriveno oko 160, a postoji još najmanje 20, 30 ili i više neotkrivenih ovakvih galaktičkih struktura. Veći sistemi, poput Andromedine galaksije, sadrže i po 500 jata, dok, na primjer, džinovske eliptične galaksije poput M 87 sadrže i do 10.000 zbijenih jata. Ova globularna jata rotiraju na velikim razdaljinama oko matične galaksije, čak i preko 130 hiljada svjetlosnih godina udaljenosti od središta. Svaka galaksija značajnije mase u našoj Lokalnoj grupi sadrži makar nekoliko zbijenih jata u svom halou. Po svoj prilici da patuljasta galaksija Strijelac i patuljasta galaksija Veliki pas upravo daju svoja globularna jata Mliječnom putu.
Iako zbijena jata sadrže neke od najstarijih zvijezda u Galaksiji, njihovo porijeklo, kao i uloga u galaktičkoj evoluciji, još nije u potpunosti razjašnjeno. Čini se da se zbijena jata značajno razlikuju od patuljastih eliptičnih galaksija i da su formirana (nastala) u procesu stvaranja zvijezda u matičnoj galaksiji, a ne posebno kao izdvojeni skup zvijezda.
Dva najsjajnija globularna jata su Omega Kentaura i M 47 u sazvježđu Tukana (koja se vide samo sa južne Zemljine polulopte). Iako se ovi objekti mogu vidjeti čak i golim okom, ipak ih je najbolje posmatrati bilo kojim optičkim instrumentom. Zvjezdano jato Omega Kenaura, na primjer, može se razložiti na pojedinačne zvijezde čak do samog središta (naravno, pomoću odgovorajućeg teleskopa). Globularna jata se kreću (rotiraju) oko galaktičkog jezgra po veoma nagnutim i ekscentričnim eliptičkim putanjama. Nasuprot otvorenim jatima, ona su veoma postojana i ne teže rasturanju u toku vremena.
(NASTAVIĆE SE)