-PIŠE:STANKO PAPOVIĆ
„Moje slike nemaju priču. Ne znam zato ni imena da im dajem. One su moja osjećanja moji doživljaji. Nijesu to ni ljudi oko mene. To se ja sa sobom razgovaram i obračunavam”, pričao je prije otvaranja izložbe u „Santa Mariji” Naod Zorić.
Otvarajući Zorićevu izložbu, publicista i novinar Manojlo Manjo Vukotić je rekao:
„Ima ovaj 27. godišnji stvaralac pravo da sam sa sobom razgovara. Možda je tu mirnoću i povučenost ponio u bisag sa proplanka rodne Đurđevića Tare. Ili mu se uvukla, kroz pendžere ateljea, a u dugovjekovnu kulu Starog Bara. No, on nam time ne oduzima pravo i znatiželju da grebemo ispod premaza njegove četkice i da ukrštenicu poruka odgonetnemo i ispisujemo svojevoljno. Šta će tu glava? Da li je ova zavrnuta, usukana, okrvavljena glava, naslikana razvijenu njušku – glava moje raskrvljavene otadžbine ili cijelo njeno raskomadano tijelo? Da li je ovo uveličano, teleskopsko oko – zamreženo i obnevidjelo oko naših vodiča? Da li je ovaj crveni, nosoglavi portret naše zajedničke muke? Da li su ove prozirne kože razdrte čarape našeg nemorala i naše nemoći? ”– upitao se Vukotić.
U katalogu za Zorićevu izložbu napisao sam „Naod Zorić pripada prvoj generaciji fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Riječ je o jednom od natalentovanijih mladih slikara sa ovih prostora. Stvaralačku genijalnost, poput nekih naših velikih slikara, priznaju mu ugledni likovni kritičari, ali i profesori sa Fakulteta likovnih umjetnosti kod kojih je Zorić brusio svoj talenat.
Njegove slike uzbuđuju. Ogromne su. Likovni postupak mu je furiozan, snažnog gesta i stila koji stoji uz bok velikih ekspresionista. Navodi posmatrača na velika razmišljanja. On svoje glave (Vučji Do), (Dječja igra) kao da vajagustom pastom živih boja”.
Mihailovićeva djela sa radošću dočekujemo
Bata nam se obratio prošlog ljeta (1998): „Galerija `Santa Marija` je posebno izazovna. Dosta mi je galerijskih dletovanih zidova. Kada ću izlagati”?
„Dogovorili smo se, i evo te izložbe, koju smo sa zadovoljstvom prihvatili, jer Milorad Bata Mihailović je jedan od onih slikara čija se djela sa radošću i interesovanjem dočekuju.
Za ovu izložbu, Bata je za katalog izabrao poduži tekst poznatog francuskog likovnog kritičara Raul Žan Mulena iz koga izdvajamo:
„Već 1951. godine, na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Beogradu, Mihailović je na slici `Srbija sa bikom` u jednoj ekspresionističkoj alegoriji, suprotstavio tradicionalnu srpsku predstavu srpsku predstavu svetog ratnika, simbola otpora i slobode, predstavi bika, simbolu životne snage kad je sledeće godine krenuo za Pariz, ponio je sa sobom ovo platno, koje ga više neće napuštati. Šezdesetih godina, u njegovom najplodnijem periodu, veći broj njegovih slika eksplozivnom snagom izraza evociraju Kosovski boj, koji označava poraz Srba pred turskom invazijom i početak petstogodišnjeg ropstva. Tu se on ozražava kroz figuraciju zaokupljenu uznemirenošću pulsirajućih ritmova koji se rastapaju u uzburkanom prostoru.
Sjećanje zemlje
Ciklus „Sjećanje zemlje” se razvija do mašte naroda suočenog sa svojom istorijom i svojom legendom. Njihova funkcija u Mihailovićevom slikarstvu ne potiče od ikonografije nego od likovnog prilagođavanja strukturi jednog izraza koji je uvijek određen pokretom. Pokretom vrši preobražaj, ostvarujući seriju vizionarskih fenomena koji se obnavljaju i koji se ukrštaju obrnutim redom.
U drugim tipovima kompozicije, gdje se slikarski posao ne svodina sredstvo invokacije i dijalektički se organizuje u sferi uticaja najjačih suprotnosti, figuracija se ne pojavljuje da bi potvrdila svoje prisustvo totalitetom svog hromatskog polja. Ona tada briše tragove svojih intervencija u ritmičkoj osnovi boje. Remetiće sliku koju prenosi, migraviju povorki koje iskrsavaju u noći koje prkose ponoru, sudu sudova, u očekivanju novog jutra. Odakle dolazimo? Ko smo? Kuda idemo? Slikarstvo nas tako prenosi iz jedne epske svečanosti u tragičnost trostrukog pitanja”, zapisao je Raul Žan Mulen.
(NASTAVIĆE SE)