-Priredio: Ivan Milošević
Pred svadbu starješina kućni pozove svatove po mogućstvu 12-100 na petnaest dana ranije, kako se mogu spremiti novcem, oružjem, , konjem, fišecima i domaćim troškom. Niko neće odreći svatu ono što ima, a svatu treba prilično troška. U svatovima su glavari: stari svat, barjaktar, vojvoda, uvek mladoženjin zet, ako ga ima, i đever: docnije je sa zapada došlo i prvijenac. Ostali se svatovi zovu pustosvatice. Ako je kuća devojačka dalje od dva i po sata, svatovi idu na konak, a inače obdanice. Kući mladoženjinoj prvi mora doći barjaktar, koji zabode barjak u kućnu strehu što je znak da se kupe svatovi. Kad se iskupe piju i jedu, pa se krenu. Domaćin natovari zaklanu ovcu ili, ako je više svatova, ovna, nekoliko pogača i na svakog svata po litru ili po pola oka rakije, a za starog svata i ostale glavare po više boca. Đever mora imati najboljeg konja za prošenicu, sitnih i krupnih novaca, presnu pogaču, svile svih boja i prsten za prstenovanje.
Koga god u putu svatovi sretnu daju mu zdravice, a pred svakom kućom kuda prođu iznose njima zdravice, a oni ostavljaju zdravicu u novcu. Putem pevaju, pucaju iz pušaka i igraju konje. Kad se približe devojčinoj kući pošlju dvojicu napred-muštulumgdžije, koji pucanjem iz pušaka javljaju dolazak svatova, dobiju od domaćina (čija je kćer) zdravicu, pogaču za košiju i dar, pa se odmah sa pogačom vrate natrag. U to i svatovi stignu, trčeći koji će da ugrabi iznesenu pogaču sa zdravicom. Došavši pred kuću svatovi pucaju iz pušaka, skidaju se s konja, ljube se sa prijateljima i ulaze u kuću, gde je postavljena sofra, za koju zasednu. Između svatova poseda još onoliko seljaka iz toga sela koliko je svatova. Odmah zatim nastaje igra, pevanje i metanje iz pušaka.
Docnije koji od ukućana ili seljaka priđe starom svatu i prima zdravice od seljaka, stavlja ih pred starog svata i kazuje mu koja je čija. Ovaj otpije od svake po malo, zahvaljuje i pruža svatovima, te i oni piju. Pošto se s tim svrši, đever donosi onu presnu pogaču, na kojoj je krug od svile, stavlja je pred starog svata, a ovaj doziva domaćina kuće, koji stavi na pogaču što više novca, a za ovim dolazi domaćin (iz čije je kuće mladoženja), te i on stavlja na pogaču, uvek više od prvoga. Za ovim đever uzme pogaču i nosi je od starog svata svima svatovima redom, te i oni što stave. Svakoga đever poljubi u ruku, pa se vraća starom svatu pred kojim izbroji taj novac.
Kada se svrši jelo seljaci se dignu, a svatovi ostanu, te im se dele darovi: košulje, čarape, marame, itd. Iza ovoga đever ide u klijet da prstenuje đevojku. Pred vratima mora platiti vratarinu. U klijet uđe sa strukom na prsima i nožem za pojasom. Kad uće prostre struku pred nevjestu, i stavi na struku nož, okrenuv oštro ka nevjesti, pa je prstenuje, onda joj po glavi prospe sitnih novaca, koje ona pokupi i da bratu, uzme onaj nož i stavi ga đeveru u nožnice i digne struku, kojom ga ogrne. Zatim đever izađe i puca, na šta svatovi ustaju i spremaju konje, a vojvoda traži kokoške od kojih jednu ubije i nosi kući, kao i kašiku, kojoj je jeo.
Domaćin sada iznosi djevojčin kovčeg i postelju-komoru, koju ne dadu, što neće domaćin, koji uzima devojku dati najmanje talir, što se zove majčina para. Rod zatim izvodi nevjestu, a svatovi ne osvrćući se odmaknu do označenog mjesta, dokle će ih prijatelji ispratiti. Na tom mjestu izmijenjaju zdravice, pozdrave se i rod predaje đeveru nevjestu. Kad se malo odalje, brat ili koji drugi rođak ispale pušku i zovne nevjestu po imenu. Ona se okrene na desno, ali se ne odazove. To se čini da bi se porod umetnuo na rodbinu djevojčinu.
Međutim, sada su mnogi od ovih običaja i svadbi prestali, tako na primjer sada se mladoženja i devojka vide i vjere, djevojka ne stoji isprošena više od jednog do tri meseca, pogača se ne prinosi pred svatove, nego darivaju kada se razilaze. Još nevjesta ne nosi kapu, perjanicu, zavjes niti raspletenu kosu. Miraz se smatra kao nešto prokleto, te ako je ostala jedinica u oca, ona ne naslijedi ono što joj je ostalo od oca, već poklanja stričevima. Porodice iz istoga plemena ne uzimaju se, pa bile makar i 10 koljena udaljene, jer je bratstvo starije od prijateljstva. Ako bi ko taj običaj prestupio, onda ga bratstvo prezre.
(Nastaviće se)