-Piše: Darko JOVOVIĆ
Vlajko Ćulafić je, pored zbirki poezije, iznjedrio i vrlo zanimljivu satiričnu knjigu Karadagija u kojoj je, na njemu svojstven način, ismijavao naše „moderno doba” naše sveukupno posrnuće i vrijeme u kom, reklo bi se, nema mjesta za ljude. U Karadagiji se ogleda njegov urođeni gen za humor. Tako je na jednom mjestu zapisao: „Treba živjeti u zemlji gdje ima dosta magaraca pa sve ovo razumjeti”. Njegova aludiranja jasno su usmjerena na današnju Crnu Goru. On je satiričnim tonom, praveći različita poređenja, dokazivao „da živimo u zemlji čuda”, u kojoj čudovišta vode glavnu riječ. Autor karikira stvarnost na jedan zaista umjetnički i duboko promišljen našin. On izvrće podsmijehu skorojeviće koji su ubijeđeni da od njih svijet počinje i da Crnoj Gori, koja pati od „viška istorije”, ne trebaju nikakvi datumi do ovih ovovremenih koji su jedino značajni i vrijedni pomena. Najveći među njima je, kako Ćulafić primjećuje, onaj kada je Crna Gora, zahvaljujući tvorcima „boljeg života”, postala nezavisna država kojoj se čitav svijet divi. On na taj način zaviruje u malodušnost domaćih tribuna koji su „uvezali veliku pamet” i zaboravili da su moćnici posijali sjeme razdora i posvađali braću po Crnoj Gori, kao bi od velike pravili nam malu domovinu, pribranu po njihovoj mjeri. A da su ti državotvorci izgubili osjećaj za prošlost, za čovječnost i sve sa čim smo se ponosili Ćulafić dočarava ironičnim notama koje dominiraju u ovoj knjizi. To da živimo u vremenima lažnih veličina posvjedočio je riječima: U stvari, kada se sve sagleda i o svemu podrobnije razmisli, ovo doba je, bar u mojoj otadžbini, doba velikih događaja i velikih misli, a njih, svakako, ne bi bilo da nije – velikih ljudi. On je u ovom zanimljivom, filozofskom štivu, u stvari, razobličio i ponizio te „velike ljude” koji su se drznuli da, zbog svojnih privilegija, ponize svoj narod. A narod, prije ili kasnije, zna da prilijepi etiketu koja za tren zasija, pa se nakon toga istopi od stida. Posebno mjesto u knjizi Karadagija zauzima poglavlje koje je autor naslovio Parenje domaćeg magarca. On stavlja do znanja da je magarac u savremenoj Karadagiji postao jedno otmeno stvorenje koje zaslužuje posebnu pažnju i poštovanje. Ko se u toj srećnoj zemlji, kako primjećuje autor, izbori da u velikoj međumagarećoj konkurenciji bude najbolji on uživa sve društvene privilegije, jer na taj način postaje glavni magarac pred kojim na koljenima kleče poraženi pretedenti za ovu prestižnu titulu. A da je Karadagija jedno, zaista, uspjelo djelo koje slikovito dočarava našu stvarnost i izopačenu svijest moćnika koji upravljaju domovinskim brodom, na kom kormilar neprikosnoveno vodi glavnu riječ, potvrdili su brojni kritičari, ističući da ovo štivo spada u sami vrh savremene satirične književnosti u Crnoj Gori.
Vlajko Ćulafić je uspio da čitalačkoj publici podari i dvije knjige aforizama Zečiji trn i Pilotina u kojima je smjestio preko 150 svojih britkih duhovitih domišljaja. U tim knjigama do izražaja došao je njegov pronicljivi nemirni duh, koji istovremeno zadire u čovjekovu dubinu i površnost, otkrivajući onu vedriju stranu života umotanu u nadareni piščev osjećaj da čitaoca zasmije do suza. On je i u ovoj duhovnoj sferi uspio da pogodi cilj, da opravda i to žanrovsko opredjeljenje na putu etičke ozbiljnosti. To je potvdio i recenzent knjige Vukota Babović, rekavši da se Ćulafić na ovaj način legitimiše kao lucidan analitičar i iskusan stilista, samim tim opravdavajući svoje žanrovsko opredjeljenje. On podsjeća da se autor ne zamajava minornim temama i da njegov duhoviti iskaz nije jalov, već puni pogodak u bogatoj aforističnoj produkciji.
A neki od njegovih aforizama glase:
Samo su bistri mogli ovako da zamute
Mi smo prodoran narod, ali nam je vrh – tup
Otkrili su mu spomenik. Ostalo su prikrili.
S obzirom na natalitet, Srbi će uskoro jednom dušom disati.
Srbi van otadžbine su u dijaspori, a u njoj u rasejanju.
Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudrila zemlja... – liderima.(Nastaviće se)