-Piše:Budo Simonović
Pored toga što je u banjanskom „kamenom moru” i pustinji bezvodnog, raseljenog Đurđeva Dola sa suprugom Stanojkom razvio i održava domaćinstvo na kojem bi mu pozavidjeli i ljudi iz mnogo plodnijeg, bogatijeg i dostupnijeg kraja, uz to što već dugo uporno traga za porodicom strica Gaja, koju je vrijeme zamelo negdje na prostoru sjevernoameričkog kontineta i nastoji da dokaže da mu je znameniti američki glumac Robert Mičam bio brat od strica, Dragiša Mićunović je, van svake sumnje, danas najbolji, najstrastveniji, najistrajniji i najprilježniji čitalac, ne samo u Crnoj Gori.
To potvrđuje imenik od preko 170 autora čija je djela pročitao za desetak godina (nekih, poput Njegoša, Iva Andrića, Getea, Dučića, Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Balzaka, Igoa, Čehova, Mopasana, Bunjina, Ljermontova... i sve što su napisali, odnosno do čega je uspio da dođe). To naročito i nepobitno potvrđuje svojevrsno Mićunovićevo „mislilo”, više od 20 tomova, velikih rokovnika, oko 4.500 stranica misli, lijepih citata, poruka i poduka koje je „za svoju dušu” zapisao iz pročitanih knjiga, s nadom da bi to, osim njemu, još nekome nekada moglo biti od koristi.
– Selo je, kao što vidite, odavno raseljeno i sasvim opustjelo, pa se danima nemate s kim sresti i porazgovarati – žali se Mićunović. – Da bih nekako podnio i preživio ovu samotinju i čamotinju i sebi pričinio nekakvo zadovoljstvo, kad sam se vratio ovdje opredijelio sam se da se družim sa knjigom i u njoj nađem utjehu. Učlanio sam se u biblioteku „Petar Petrović Njegoš” u Nikšiću. Na moju sreću i zadovoljstvo, tamošnji bibliotekari mi svesrdo pomažu da dođem do knjiga koje želim da pročitam i dopuštaju mi da ih zadržim i mimo propisanog roka. Tako imam dovoljno vremena da zapišem mudrosti i sve ono što sam zapazio i što mi se posebno dopalo dok sam čitao i što mi se učinilo vrijednim pamćenja.
Prva knjiga koju sam pročitao, koja mi je nekako širom otvorila vrata književnosti i u meni snažno podstakla i probudila želju za čitanjem, bili su „Znakovi pored puta” Iva Andrića. Želja za čitanjem kod mene je, istina, postojala odavno, ali dok sam radio u preduzeću za to nije bilo vremena, a i preča je bila briga kako da izvedem djecu na tvrd životni put.Poslije su toga knjige prosto „preporučivale” jedna drugu.
U toj Andrićevoj knjizi sam, recimo, našao jedan njegov zapis o Geteu, o kojemu sam ja do tada znao tek da je postojao kao pisac i mudrac i ništa više. Andrić za njega kaže da mu se divi kao piscu koji najčovječnije izražava ono što misli i osjeća. Upravo ova Andrićeva misao me je navela da tražim i pročitam nešto od Getea. Prvo sam pročitao „Srodne duše“ i moram reći da sam tada zaista osjetio neku milinu u duši, divljenje tom čovjeku kako je slio i povezao svoje misli i osjećanja i nije čudo što sam poslije samo od Getea zapisao preko hiljadu misli i poruka.
Andrić me je podstakao da tražim i knjigu Geteove prepiske sa Šilerom. Doznao sam da je tu knjigu objavila neka izdavačka kuća iz Novog Sada i odmah je naručio – pola jagnjeta me koštala. Pročitao sam je naizust i stalno joj se vraćam. To je velika, obimna knjiga, skoro hiljadu strana, ravno 1006 pisama koja su njih dvojica razmijenila. To nije knjiga za svakoga i teško da će je razumjeti iko ko nije pročitao bar nešto od Getea i Šilera. Ta knjiga je, recimo, mene podstakla da pročitam sva Geteova djela, a „Fausta“ sam pročitao već četiri puta (postoji podatak da je Napoleon čak sedam puta čitao Geteove „Jade mladog Vertera“, što ga je navelo da ga potraži Getea i sretne s njim kad je osvojio Njemačku – prim. B.S).
Sjutra: JUNAK JE KO
POBIJEDI NEZNANjE
Nevolja s kišom
Želja za čitanjem se kod mene javila otkad sam se vratio i konačno se skrasio na selu. I moj stric Gajo je, kažu, mnogo volio da čita i imao je bogatu biblioteku, pa se taj „virus“, otprilike, prenio i na mene. Čobanski posao je dosta monoton i jednoličan i ja čitajući fino prekraćujem vrijeme. Nevolja je samo ako počne kiša i udari kakvo nevrijeme, pa zaprijeti opasnost da mi okvasi i ošteti knjigu.
Tri vrste čitalaca
Ivo Andrić kaže da postoje tri vrste čitalaca: jedni čitaju tek da im vrijeme prođe, drugi mogu svojim jezikom i na svoj način da prepričaju ono što su pročitali, a najbolja je ona treća vrsta koja zna autentično da prenese ono što je napisano u knjigama, što je znak da razumiju ono što su pročitali. Dragiša Mićunović je nesumnjivo jedan od tih.