- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U osjećanju besmisla koje ga je obuzelo, Simić je namjeravao da napusti pisanje Uspomena, namijenjenih djeci koju više nije imao. Svakodnevna navika, a u poznijim godinama i spas od „viška vremena”, nagnali su ga da nastavi bilježenje o svojim daljim diplomatskim poslovima, a potom i o običnim, ljudskim iskustvima iz vremena ratova. Narednih godina njegovu porodicu su činili unuci i snaha Sonja. Ona je u ljeto 1910. rodila djevojčicu kojoj su, prema Stojanovoj želji, dali ime Ruža.
Simićeva dosljednost u odgovornosti imala je i jednu nezgodnu, finansijsku stranu. Bez dovoljno novca za brigu o unucima i snahi, boravak u Beogradu, u ljeto 1910, iskoristio je da uzme novi zajam u Upravi fondova da bi izmirio svoje i sinovljeve manje dugove. Zbog nedostatka novca, ali i zbog težine uspomena kojima ga je pritiskala vila „Miomir” na Topčiderskom brdu, riješio je da je proda. Od smrti djece, Beograd je za njega bio samo izvor velikih uzbuđenja i napora i uvijek je želio da što prije povrati svoj unutrašnji mir, koji je imao u Beču.
Nije poznato da li se Đorđe Simić, poslanik na raspolaganju, nadao da će njegove usluge i iskustvo još neki put zatrebati državi. Dilema da li da ostane u Beču ili da se „odmah” vrati u Beograd Simića nije istinski mučila. Ona je bila samo izgovor za njegovu savjest, jer je duboko osjećao da bi u svojoj zemlji teško pronašao željeni mir. Umjesto toga, spremio se za lutanje za koje mu cilindar više nije bio potreban. Dovoljan je bio štap da na njega osloni svojih sedamdeset godina. Za sada je odlučio da ostane u Beču i da u novom stanu, u koji se preselio sa snahom i unukom Ružicom, odživi doba „starosti patrijarha”. Nastavio je da održava veze sa Srpskim poslanstvom i svojim nasljednikom Jovanovićem, a za stare navike sada je imao vremena na pretek. Pomno je pratio i bilježio političke događaje i ovo interesovanje ga nije napustilo do kraja života. Iza njega je ostalo nekoliko tomova rukopisa posvećenih ratnim i političkim događajima u Evropi i o novoj zemlji, Jugoslaviji.
Kako portret jedne ovakve ličnosti ne bi bio potpun bez malih, ljudskih tajni, njihovo otkrivanje, koje se mnogima može učiniti pretjeranim, nezaobilazno je za jednu cjelovitu biografiju. Tek onda Simićeva lutanja dobijaju vidljiviji smisao, a napori da održi tanku nit između odgovornosti i konačnog smirenja imaju pravo značenje. U poslednjoj godini službovanja u Beču, 1912, Simić je na prijemu u ambasadi Španije upoznao mladu, dvadesettrogodišnju Leopoldinu Koumal. Poticala je iz obične bečke građanske kuće, u kojoj je zbog prerane smrti majke rano preuzela brigu o mlađoj braći. Radila je u ambasadi i susret sa Simićem zauvijek joj je promijenio život. Leopoldina je bila zasijenjena pažnjom naočitog i, u poznim godinama još uvijek lijepog, srpskog poslanika. Iz ove veze rođen je, u junu 1913, dječak Georg (Đorđe) Koumal. Naredne godine bile su teške za sve, ali su donijele posebna iskušenja za Simića, Leopoldinu i tek rođeno dijete. Ona je bila prinuđena da se bori sa velikim otporom u svojoj porodici zbog situacije u kojoj se našla, ali i da teškim radom prehranjuje sebe i svoje dijete. Simićeve materijalne prilike bile su loše. On je već brinuo o svojim unucima, snahi Sonji i njenoj ćerki. Već na početku 1913. promijenio je odluku da se zauvijek nastani u Beču, jer je Sonja Simić konačno dobila angažman u Bečkoj operi. Vratio se u Beograd, ali je svoju tajnu krio još neko vrijeme od najbližih. Protiv njegovog ozbiljnijeg vezivanja za gđu Koumal bila je snaha i šira Simićeva familija. Kasnije, kada je njihova veza objelodanjena, samo su Simićeva bratanica Savka Žujović i unuka Soška (Julka Marković) imale za nju razumijevanja. Napuštajući Beč, Simić je budućoj majci svog djeteta obećao da će se vratiti po nju i povesti je u Beograd kada prilike za to budu pogodnije. Mnogo riječi i pisama utrošio je da ovu ženu ubijedi da su sumnje i nepovjerenje, koje je pokazivala prema njemu, neosnovane. Radovao se rođenju sina i želio je da mu bude staratelj. Planirao je da zime provodi u Beču, a ljeta u svom „Miomiru” na Topčiderskom brdu. Tokom narednih godina trudio se da joj redovno piše i molio je da bude strpljiva i sačeka dan kada će moći da budu zajedno.
Međutim, njegova putovanja su tek počinjala. U Beogradu je ostao taman toliko dugo da proda parcele svog imanja na Topčiderskom brdu i da ispuni želju kralja Petra da se posthumni ostaci njegove prve žene Jelene premjeste u porodičnu grobnicu Karađorđevića na Oplencu. Iako ga je u prestonicu ponio duh pobjeda i radosti zbog uspjeha u ratu polovinom 1913, želio je da je što prije napusti. Mira nije imao ni u Beču. Sve ga je podsjećalo na nekadašnju diplomatsku prošlost, a višak slobodnog vremena tjerao ga je u očajanje i depresiju. Svi njegovi prihodi sveli su se na platu, od koje u skupom Beču nije mogao da živi. Povratak u Beograd u aprilu 1914. bio je neminovan. Zlokobnu tišinu noći, poslije dana kada je svima bilo jasno da je rat neizbježan, Simić je osluškivao sa verande svoga „Miomira”. Poslije austrougarske objave rata Srbiji Simići su neko vrijeme ostali u Beogradu, a potom su u avgustu 1914. prešli u Paraćin. Od tog trenutka njihova ratna priča ličila je na ratna iskustva onog dijela srpskog društva koji je, zahvaljujući položajima, moći i novcu, uspio da se spase od tragedije u Srbiji.
(Nastaviće se)