-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Nekakav bolni osjećaj nepovjerenja, nekakav strah da prihvate to što se jasno vidi, da se, možda, ne bi razlikovali od drugih, ta totalna nesposobnost da se dosjete da Rusa ne mogu pretvoriti u Njemca, da ne mogu sve mjeriti svojim aršinom, i na kraju njihova bezgranična gordost i nadmenost pred Rusima, radili to javno ili tajno, jesu glavne karakteristike svakog Njemca, kad je u pitanju njihovo mišljenje o Rusiji i Rusima.
Neki dolaze da budu sluge kod spahija i boljara, da rade i upravljaju njihovim ogromnim naslijeđenim posjedima, drugi se predstavljaju kao prirodnjaci, love ruske insekte i sa time obezbjeđuju sebi besmrtnu slavu i ponašaju se kao nekakvi porotnici. Drugi, koji žive ovdje već oko petnaest godina, odlučuju da budu u skladu sa vremenom i korisni i zbog toga pokušavaju da opišu do detalja od kakve vrste materijala će biti napravljeno postolje spomenika, koji će biti podignut u čast hiljadu godina postojanja Rusije. Bilo je među njima i veoma dobrih, koji su počeli specijalo da izučavaju ruski jezik, koji su mnogo zavoljeni ruski jezik i rusku književnost i na kraju uspjeli da se dosta dobro koriste ruskim jezikom, naravno, uz velike napore, i koji su sa velikim oduševljenjem, želeći da donesu korist sebi, Rusima i čovječanstvu, odlučili da prevedu „Rusijadu” od Heraskova na sanskritski jezik. Ipak, svi oni ne prevode „Rusijadu” od Heraskova. Neki dolaze da pišu svoju „Rusijadu”, koju će kasnije da objave u Njemačkoj. Postoje i takva književna djela. Kad čitaš tu „Rusijadu” izgleda da je to mudro, ozbiljno, korisno i dobro smišljeno djelo. Činjenice su nove i tačne, bačen je širok pogled na neke pojave, pogled je dobar i originalan, upravo zbog toga što je neke ruske pojave pogodnije posmatrati sa strane, što to Rusima nije omogućeno. Ali o nečemu najvažnijem, osnovnom, bez ikakvih saznanja o Rusiji, bez ikakvih činjenica, ne mogu da daju bilo kakvu sliku o njoj, već se javljaju nejasnoće, da ne kažemo da je sve besmisleno i nejasno, pa se naš obrazovan i učen čovjek odmah nađe u ćorsokaku, jer mu je sve iskidano, gubi nit i dolazi do zaključka da je to takva besmislica, da dok čita, sama mu knjiga ispada iz ruku, ponekad padne i pod sto.
Francuzi, koji dolaze, uopšte ne liče na Njemce, to je nešto što je suprotstavljeno jedno drugom. Francuz se ne bavi prevođenjem na sanskritski jezik, ne zato što mu je taj jezik nepoznat, Francuz sve zna, čak i ako nije tome učen, već zato: kao prvo, što on dolazi kod nas da sazna sve o nama, koristeći se svojom pronicljivošću, da prostrijeli svojim orlovskim pogledom cijelu našu tajnu života i na kraju donese svoje određeno i konačno mišljenje, a kao drugo, zato što je on još u Parizu znao šta treba da napiše o Rusiji. Čak je vjerovatno da o svom putovanju piše još dok je u Parizu, u stvari, prije odlaska u Rusiju, to proda knjižarama i drugim prodavcima knjiga i onda dođe kod nas, tu zablista, očara i nestane. Francuz je ubijeđen da treba biti uvijek zahvalan nekome ili nečemu, iako bi mu ponekad stvarno loše činili, ne zato što on ima loše srce, čak naprotiv, već zato što je on sasvin ubijeđen da to njemu, na primjer, ne čini neko zadovoljstvo, a da je on samo svojim samim pojavljivanjem već usrećio, utješio i zadovoljio sve i svakoga na svom putu. Najnerazumniji i najgluplji od njih, koji su proživjeli neko vrijeme u Rusiji, odlaze od nas sa potpunim uvjerenjem da su oni usrećili Ruse i bar donekle promijenili Rusiju. Neki od njih dolaze sa krajnje ozbiljnim i veoma važnim ciljevima, ponekad čak i na 28 dana, rok vanredno velik, brojka, koja pojašnjava svu savjesnost istraživača, jer u tom roku on može obaviti čak i putovanje oko svijeta i opisati ga. Stvorivši prve utiske u Peterburgu, koji mu izgledaju još uvijek dosta dobro i uz to kritički razmotrivši okolnosti i naučivši usput ruske boljare da prave balončiće od sapuna, što je, u stvari, mnogo bolje i poželjnije od gordosti i dosade, on donosi konačnu odluku da temeljno i detaljno izuči Rusiju i kreće za Moskvu. Stigavši u Moskvu, on baca pogled na Kremlj, zamisli u mašti Napoleona, pohvali ruski čaj, pohvali zdravlje i ljepotu ruskog čovjeka, ražalosti se zbog svog nemorala i rezultata neuspješno unesene civilizacije, požali što brzo nestaju narodni običaji, za koje brzo nalazi dokaze u zamjeni obične kočije sa kočijom, koja ima uzdužna sjedišta, što ga podsjeća na evropski kabriolet. Za sve ovo on snažno napadne Petra Velikog i sasvim nausput ispriča svojim čitaocima svoju biografiju prepunu zadivljujućih događaja.
Francuzu se sve može dogoditi, a ipak to mu ne može mnogo zasmetati da on poslije svoje biografije odmah počne da piše priču o ruskoj istoriji, naravno, ta priča je istinita i odnosi se na ruske običaje i ona ima dvije karakteristike: kao prvo, u njoj je istinito opisan ruski način života, a kao drugo, u isto vrijeme daje istinit opis običaja i načina života na Sendvič-ostrvima. Usput obrati pažnju i na rusku književnost, malo popriča o Puškinu i sa nadmenošću primijeti da je to bio genijalni pjesnik, pjesnik svoga naroda, koji se uspješno ugledao na Andreja Šenea, pohvali Lomonosova, sa nekakvim uvažavanjem pomene Deržavina i naglasi da je on bio darovit basnopisac, koji se ugledao na Lafontena i sa posebnim saosjećanjem kaže nekoliko riječi o Krilovu, mladom piscu, kojega je otela preuranjena smrt (slijedi njegova biografija), koji u svojim romanima podražava Aleksandra Dimu.
(Nastaviće se)