-Preveo sa ruskog i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
Poslije toga, putnik se oprašta sa Moskvom, nastavlja putovanje, oduševljen je i očaran ruskim trojkama, a onda se pojavi negdje na Kavkazu, gdje zajedno sa kozačkim izviđačima puca na Čerkeze, sklapa poznanstvo sa Šamilom i zajedno sa njim čita „Tri musketara”.
Da još jednom ponovimo, kad govorimo o ovome, mi se nimalo ne šalimo, niti išta preuveličavamo. Međutim, mi lično osjećamo da naše riječi zvuče kao parodija, ili su karikaturalne. Tačno je i to da ne postoji takva stvar koju ne bi mogli podvrći humoru ili pogledati na nju sa humorističke tačke gledišta. Reći će nam da se svemu možemo narugati, ali sve riječi se ne mogu bukvalno izgovarati i prenositi. Mislim da se slažete. Ali, ako imate u vidu ova ozbiljna mišljenja stranaca o nama, uvjerićete se za sve što smo rekli nije nimalo preuveličano. Ali, ipak se treba ograditi. Poslednje ružne riječi stranaca o nama većinom su bile izgovorene u uzbuđenju za vrijeme nedavnih nesporazuma, a sada već, hvala Bogu, okončanih za neko vrijeme, mada ne zauvijek, i u toku trajanja borbi i najžešćih ratnih pokliča. A, uostalom, ako analiziramo sva prethodna mišljenja prije nesporazuma i rata, onda bi zaključak bio skoro isti. Knjige su tu, možete se uvjeriti.
Šta mi imamo od toga, ako budemo optuživali strance za takva mišljenja? Šta dobijamo ako ih osuđujemo za mržnju prema nama i za nerazumijevanje? Kakvu imamo korist da ismijavamo njihovu kratkovidost i ograničenost? Njihova mišljenja smo čuli mnogo puta, i to ne od bilo koga. O tome se pričalo na cijelom Zapadu u svim formama i vidovima, i to hladnokrvno sa mržnjom. To su pričali i galamdžije i pametni ljudi, i podlaci i veoma časni ljudi. O tome je pisala i proza i poezija, pisali su i u romanima i u istoriji, kao i u uvodnicima pariških novina i čulo se sa govorničkih tribina. Ali ta mišljenja, po svoj prilici, nijesu u većini, a sve ljude optužiti nije baš lako. A i zbog čega ih optuživati? Za kakvu to krivicu? Reći ćemo otvoreno, ne samo da nema tu nikakve krivice, nego mi prihvatamo ta mišljenja kao sasvim normalna, tj. ona direktno proizilaze iz toka događaja, bez obzira na to, što su ona, razumije se, potpuno lažna. Sva je stvar u tome da nas stranci i ne mogu drugačije shvatiti, iako bismo mi pokušali da ih razuvjerimo suprotno u to. No, zar je i moguće njih razuvjeriti? Kao prvo, Francuzi se sigurno nikad neće preplatiti na naše „Vrijeme”, čak da je naš dopisnik bio Ciceron lično, kojega mi, možda, ne bi ni uzeli za saradnika. Dakle, oni ne bi pročitali naš odgovor, pogotovo Njemci. Kao drugo, treba priznati da oni stvarno nemaju sposobnosti da nas razumiju. Oni jedni druge ne razumiju sasvim dobro.
Englezi ni do danas nijesu u stanju da shvate život Francuza. Francuzi im vraćaju milo za drago, čak i sa kamatom, bez obzira na bilo kakve sporazume, prava prijateljstva itd. itd. Međutim, i jedni i drugi su Evropljani, i to pravi i najvažniji Evropljani i njeni predstavnici. Kako oni mogu da riješe zagonetku ko smo mi Rusi, kad smo mi sami sebi zagonetka i uvijek bili jedan za drugog zagonetka. Zar slovenofili nijesu postavljali zagonetke Zapadnjacima, a Zapadnjaci slovenofilima? Kod nas su dosad voljeli rebuse. Čitajte objavljene časopise i odmah ćete se u to potpuno uvjeriti. I na kraju, kako oni mogu nas razumjeti, kad je jedna od najvažnijih naših karakteristika upravo ta, da mi nijesmo Evropljani, pa nas oni i ne mogu drugačije mjeriti svojim aršinom. Važno je još i ovo, da smo se mi skoro do sada stalno i uporno pretstavljali njima kao Evropljani. Kako su oni mogli da se snađu u takvoj zapetljanosti, posebno kad smo mi u pitanju? Jesu li oni krivi što do sada nijesu uspjeli da dođu do činjenica i formiraju o nama svoje nepristrasno mišljenje? U čemu smo se mi to pokazali posebnim, specifičnim i originalnim? Naprotiv, mi smo se čak pomalo plašili da priznamo da smo originalni i to smo krili, ne samo od njih, već čak i od nas samih. Stid nas je bilo što još na sebi nosimo nekakav svoj znak i nikako ne možemo da postanemo potpuno Evropljani. Prekorijevali smo sebe za to, pa prema tome i pristajali na to i bez razmišljanja bili saglasni sa njima, čak nijesmo ni pokušali da ih razuvjerimo u to. Koga su to oni vidjeli od Rusa? Na osnovu čega su donosili takve zaključke? Tačno je, oni su se sretali sa mnogim našim ljudima, i to je trajalo punih 150 godina.
Išli su tamo kod njih još od pamtivijeka i naši penzionisani jahači konja, a to je bio dobrodušan i veseo svijet, koji su na našim paradama izazivali divljenje ljepotom svojih uniformi, opšivene jelenskom kožom i koji su to radili, neopterećeni službom, iz svog ličnog zadovoljstva. I mladi vjetropiri su masovno hrlili u inostranstvo, nigdje nijesu radili, ali su, ipak, brinuli o svojim posjedima. Išli su tamo i naši autohtoni veleposjednici sa cijelim porodicama i sa naporom se peli na kulu Notr Dam, odatle razgledali Pariz i potajno od svojih žena jurili za grizetkama. Proživljavale su tamo svoj životni vijek bezube i nagluve gospođe i potpuno su bile lišene upotrebe ruskog jezika, koji, u stvari, nijesu ni znale ni ranije. Otuda su se vraćali i naši mamini sinovi, koji su znali sve tajne o Henriju Palmerstonu i o svim beznačajnim spletkama u Francuskoj, bili upoznati sa poslednjim tračevima žena i koji su za ručkom molili svoje susjede da narede lakeju da im naspe vodu u čašu, samo zbog toga da ne bi izgovorio neku rusku riječ, pa makar to bio i lakej. Eto, kakve su Ruse oni upoznavali.
(Nastaviće se)