-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Jedna od stvari koja fascinira zapadne novinare jeste Titov dobar izgled. Kao, na primjer, novinara pomalo „žutog” britanskog lista „Empajer njuz” (Empire News). On 1950. godine opisuje Tita kao „lijepog, brižljivo njegovanog, s duboko usađenim sivim očima” u „dobro skrojenoj plavoj uniformi”.
To je bio jedan tekst. A serija tekstova u njuzmagazinu „Lajf”, objavljena u aprilu i maju 1952. godine, pravi je propagandni trijumf. „Lajf” je ovaj feljton pod naslovom „Tito govori. Lična priča čovjeka koji je prkosio Staljinu”, najavio Titovom slikom na naslovnoj strani. Na toj slici Tito je obučen u besprekorno sivo odijelo, sa crvenom kravatom, i vizionarski gleda nebo. To nije prva naslovna strana velikih zapadnih nedjeljnika sa Titom. „Tajm” je čak dva puta prije toga stavljao maršala na naslovnu stranu, i to ilustraciju, a ne fotografiju. Prvi put pozitivno, sa partizanima u pozadini, oktobra 1944. godine. Drugi put negativno, septembra 1946, sa sovjetskom medaljom pored Titovog portreta i podnaslovom „Fanatizam ne poznaje granice”. „Lajfova” naslovnica je prva fotografija Tita kao mirnodopskog državnika.
Još veći trijumf u zapadnoj javnosti bila je Titova posjeta Velikoj Britaniji marta 1953. godine. Kada je Entoni Idn 1952. godine kurtoazno pozvao Tita da uzvrati posjetu, nije se nadao uspjehu. Po njegovom iskustvu, paranoidni i ksenofobični komunistički državnici nerado su napuštali teritorije koje su kontrolisali. Idn se iznenadio kako je Tito radosno prihvatio taj predlog. Prije toga nije napuštao zemlju više od pet godina, a kao šef države bio je samo u pet komunističkih država. Tako će ovaj lutalica u mladosti opet početi svoja putovanja, ovaj put po cijelom svijetu. Do kraja života posjetio je sedamdesetak država, neke više od deset puta. Tito je svoju karijeru putujućeg svjetskog državnika počeo kao prvi komunistički vođa koji je posjetio zapadnu prestonicu. To je bio takav presedan da je Tito preduzeo mjere bezbjednosti koje su Britanci smatrali neumjesnim (na primjer, stalne promjene termina, čak i same posjete). Po istraživanju Vladimira Petrovića, Tito je ipak bolje od njih poznavao svoje sovjetske kolege. Sovjeti su mu spremali atentat, ali ih je omela Staljinova smrt.
Tito je još jednom iznenadio Britance, najavivši pred sam put namjeru da sa Britanijom sklopi formalni politički savez ili ugovor o prijateljstvu. Posjeta je izazvala svjetsku medijsku pažnju. Bugarski listovi su donosili karikature i stipove o toj posjeti. Naravno, beogradska čaršija je zbijala viceve. Kao onaj o večeri u Bakingemskoj palati, kada Tito svog saradnika upozorava da koristi escajg: „Šumonja, nož, nož...”, a ovaj odgovara: „Koga, koga?” Formalno, posjeta nije mnogo značila, ali je bila medijski trijumf. Jedan konzervativni poslanik je u „Tajmsu” objavio pjesmicu o Titu u kojoj su i stihovi: „Sumnjajuć’ u tvoju doktrinu, tvoj lik volimo znaj! Mi ne volimo Marksa, ali ti si nam junak znan”. Tito se trudio da se obraća na engleskom, koji je učio od početka 1951. godine. Tokom ove posjete nastala je nepotvrđena anegdota da je kraljica Elizabeta (u tom trenutku još nekrunisana) izjavila: „Ako je on bravar, ja nijesam kraljica”.
Pred sam Titov polazak u London umire Staljin, što potpuno mijenja situaciju u svijetu. Tito odmah shvata da ne mora da se dalje približava Zapadu, već da može profitirati i normalizacijom sa Sovjetima. Ali, do te normalizacije će proteći neko vrijeme.
U međuvremenu, doći će do do vrhunca saradnje sa Zapadom – pokušaja stvaranja Balkanskog saveza. Kako primjećuje Dragan Bogetić, institucionalizacija političke i vojne saradnje dvije članice NATO-a, Grčke i Turske, i jedne komunističke zemlje, Jugoslavije, predstavljala je jedinstven, pomalo apsurdan slučaj u bipolarnom svijetu Hladnog rata. Jugoslovensko rukovodstvo ocijenilo je da bi sklapanjem Balkanskog saveza izbjeglo direktno uključivanje u zapadni odbrambeni sistem, a postiglo znatno veću vojnopolitičku sigurnost na svojim istočnim granicama, gdje je još uvijek situacija bila neizvjesna. U vili „Bled” avgusta 1954. godine, na svečanoj ceremoniji, potpisan je 20-godišnji sporazum o savezu, političkoj saradnji i uzajamnoj pomoći Grčke, Turske i Jugoslavije. Potvrđena je riješenost članica da zajedničkim snagama od ukupno milion i petsto hiljada vojnika (70 divizija) brane svoju nacionalnu nezavisnost i teritorijalni integritet. Značaj toga saveza je i u momentu njegovog sklapanja, a i kasnije, ostao sporan i različito ocjenjivan od analitičara i političkih krugova u različitim zemljama. Međutim, formalno potpisivanje sporazuma je zakasnjelo. Tito predosjeća da je već prošla potreba da se bezrezervno sarađuje sa Zapadom. Prezidijum CK KPS je već u julu 1953. godine naložio „nužnost” normalizacije odnosa sa Jugoslavijom. Sredinom 1954. godine, s tim planom upoznate su i zemlje „narodne demokratije”. Pokazatelj udaljavanja od Zapada je Tršćanska kriza.
(NASTAVIĆE SE)