- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Tito izgleda nije bio naročiti pristalica demokratizacije. Svi ustupci u tom pogledu bili su iznuđeni. U vrijeme „jugoslovenske jeseni” sedamdesetih godina izjavio je kako se nije slagao sa preliberalnim načelima Šestog kongresa. Čak i u oblasti gdje je dogmatizam doživio potpuni slom, kao što je poljoprivreda, Tito je pokazivao da su mu draža ortodoksna boljševička rješenja. Seljacima je vraćena zemlja, ali se država borila protiv njihovog „bogaćenja”. Sve do 1966. godine nijesu smjeli da nabavljaju mehanizaciju, a bilo je zabranjeno korišćenje tuđe radne snage, čak i u vidu pozivanja rođaka na berbu kukuruza. Veća samostalnost preduzeća nikada nije značila ukidanje monopola Partije. Na prvi pogled, kultura je bila polje gdje su činjeni najveći proboji ideoloških obruča, ali i tu su postajale granice koje se nijesu smjele prelaziti, što će se vidjeti šezdesetih i sedamdesetih godina.
Granice političke liberalizacije dosegnute su već sredinom 1953. godine. Po mišljenju mnogih istraživača, kao što su Branko Petranović i Aleksa Đilas, institucionalna demokratizacija je bila završena 1953. godine. Naravno, bilo je labavljenja represije u svakodnevnom životu i kasnije, kao kada je šezdesetih godina skoro prestalo hapšenje političkih zatvorenika i kada su narodu podijeljeni pasoši. Bilo je čak i eksperimenata sa izborima delegata, ali od 1953. godine nije uvedena nijedna nova institucija. A liberalizacija je zaustavljena već u junu 1953. godine, na plenumu održanom na Brionima. Već je tu rečeno da je koncept odumiranja Partije neshvaćen i da se ova ideja bavi dalekom budućnošću. Tito u uvodnom izlaganju kaže: „Nevjerovatno brzim tempom idemo u zapadnoevropski štimung”. Kardelj je rekao da su u zabludi oni koji misle da demokratija znači oslobađanje antisocijalističkih tendencija. Paško Romac se požalio da se otvoreno govori protiv Partije. Đilas je izrazio vjeru u budućnost demokratizacije i ulogu Jugoslavije kao vodeće sile demokratizacije: „Ako se mi komunisti budemo aktivno borili, mi ćemo ih (Zapad) u formalnom smislu preći za dvije do tri godine”.
Đilas je seriju svojih članaka započeo na dan najžešćih antiitalijanskih demonstracija 11. oktobra 1953. godine, a završio početkom januara naredne godine. Tiraž „Borbe” je ubrzo dosegao nevjerovatnih 300.000 primjeraka. Mnogi su vjerovali da su Đilasovi članci zvanična linija Partije. To vjerovanje je pojačala i činjenica da je Đilas, u jeku svog pisanja, 25. decembra izabran za predsjednika Narodne skupštine Jugoslavije. Na tom položaju je ostao 32 dana. Mnogi su ga podržavali, uključujući i glasilo CK SKH „Naprijed”, zapravo Vladimir Bakarić koji je stajao iza tog nedjeljnika. Poslije je Tito imenovao Bakarića na čelo komisije koja je na Trećem plenumu trebala da odredi kaznu Đilasu. A poslije se i Veljko Vlahović, urednik „Borbe”, isticao objavljivanjem napada na Đilasa u ovom listu.
Šta je to učino Đilas u svojim člancima? Od početnih, ne lako razumljivih teorijskih razmatranja, Đilas kreće u konkretne napade na birokratizam i u otvoreno zalaganje za veće slobode. U članku „Opšte i posebno” zalaže se za slobodnije biranje svih organa, za „što slobodnije kretanje, da jedne subjektivne snage potiskuju druge, a ne da samo jedne uzmu monopol društvenog života”. U članku „Konkretno” tvrdi da bi potpuna sloboda mišljenja, recimo vjerskih obreda, bila dobra, jer bi oslabila ulogu klera. U tekstu „Odgovor” prihvata optužbu da je jeretik, jer je sama dijalektika najveća jeres. U „Subjektivnim snagama” tvrdi da je birokratizam veći neprijatelj od kapitalizma. Napao je i profesionalne političke radnik kao „suvišne”. [...] A u „Anatomiji jednog morala” napao je ljude iz političkog vrha za moralno licemjerje, aludirajući na bojkot Peka Dapčevića i njegove druge žene, lijepe glumice Milene Vrsajkov.
U Titovoj odluci da se obračuna sa Đilasom izvjesnu ulogu je igrala i Titova želja za ideološki ustupak Sovjetima. Istraživanja Andreja Edemskog pokazuju da su Sovjeti veoma blagonaklono prihvatili odbacivanje Đilasa. Nekoliko dana poslije Trećeg plenuma, Molotov je već 21. januara pozvao jugoslovenskog ambasadora Dobrivoja Vidića, što je samo po sebi bio gest dobre volje, da bi mu rekao kako bi uklanjanje Đilasa moglo da ima povoljan uticaj na poboljšavanje sovjetsko-jugoslovenskih odnosa. Ali to nije bio i glavni Titov motiv. Sam Đilas kaže da je Tito još prije Staljinove smrti upozoravao na razlabavljenost i nejedinstvo u Partiji. Dedijer je u svom poluogovaračkom stilu pominjao preveliku Đilasovu popularnost kao mogući razlog Titovog nezadovoljstva. Đilas je, doista, poslije Tita bio najpopularniji u kvadrimonijumu (Tito, Đilas, Kardelj i Ranković) koji je vladao Jugoslavijom. Tito, po Đilasovom svjedočenju, nije imao ličnih pobuda u ovom sukobu, koji mu je teško pao. On Tita karakteriše kao lojalnog i pažljivog prema saradnicima, sve dok ne počne razmimoilaženje. A kad ono počne, Tito postaje „sumnjičav i domišljat, uporan u slamanju i bezobziran u ocrnjivanju”.
(Kraj)