-PIŠE:DR RADOMIR PRELEVIĆ

Dok su u šumama boravili hajduci, u begovskim kućama i naseljima živjeli su Turci, među njima je tavorio srpski narod koji u romanu oličavaju Ilijini roditelji, njegova Cijana, njeni roditelji i drugi likovi.
U romanu je prikazan život turskog vladajućeg sloja, atmosfera u begovskim kućama, njihovi običaji i odnos prema raji.
Snažno su izgrađeni likovi turskih pustahija koji se odnose prema obespravljenom narodu kao zločinci i nasilnici. To su osobe koje u vršenju nasilja zadovoljavaju patološke potrebe. Bez vidnog uzroka čine zločine i zvjerstva nad nemoćnom rajom koja traži zaštitu od hajduka.
Ali ima Turaka duševnih, kako kaže iguman Dečana. Slična gledišta imali su vladika Petar Prvi, Marko Miljanov i još neki stariji pisci. Ovi Turci prema narodu postupaju humano, pojedinci se odnose zaštitnički: odvraćaju zločince od namjere da vrše nasilje nad narodom i manastirima.”
U ediciji „Istorija crnogorske književnosti” u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost – Podgorica od 2012. godine, a treću knjigu „Crnogorska književnost od 1852. do 1918.” napisao je prof. dr Milorad Nikčević, u kojoj je u odjeljku u glavi trećoj pod nazivom Proza druge polovine XIX početka XX, par stranica posvetio stvaralaštvu Stevana Dučića. Izdvajamo dio njegovog teksta posvećenog romanu „Ili Kuč”:
„Rukopis obimnoga romana „Ili Kuč” objavljen je tek u naše vrijeme zahvaljujući istraživačkome naporu istoričara književnosti Jovana Čađenovića i Slobodana Kalezića. Okolnost da su njegovi literarni radovi ostali u rukopisu decenijama nakon njegove smrti uslovila je činjenicu da je Dučić ostao izvan prostora interesovanja naše književne istoriografije sve donedavno.
U uvodu romana Dučić daje osnovne koordinate prosedea. S jedne strane, rukopis definiše kao „romantičnu pripovijetku” zasnovanu na autentičnim događajima, čiji je cilj opis teških istorijskih okolnosti u kojima je pod otomanskom vlašću živio narod u Staroj Srbiji, a s druge strane ističe i da je riječ o biografskome romanu u kome sudbina znamenitoga hajduka Ilije Kuča odražava tešku sudbinu cijeloga naroda, ne odričući romanu ni etnografsku funkciju. Iako polazi od potke Marka Miljanova, Dučić se u znamenitoj mjeri udaljava od nje, razvijajući fabulu, unoseći brojne epizode i likove, proširujući prostor zbivanja radnje i izvan Stare Srbije, a konačno i u tretmanu dvojice junaka. Dok je kod Marka Miljanova Rako Đurić i po godinama i po iskustvu predvodnik hajdučke družine, u Dučićevu romanu Ilija Kuč dobija prvenstvo. On je pokretač brojnih akcija, neustrašivi predvodnik, okretni mobilizator i mudri korifej otpora zavojevaču. Na fonu opisa hajdučkih podviga nalaze se prikazi života naroda koji oličava Ilijina familija, đevojka Cijana i njeni roditelji te slika života turskoga vladajućeg sloja, njihovih običaja i odnosa prema raji. U središtu romana ipak se nalaze opisi hajdučkoga života, sukoba sa Turcima, turskoga zuluma nad nezaštićenim narodom, a motiv ljubavi Ilije i Cijane dat je sa snažnim pečatom patrijarhalne kulture. U četiri neravnomjerna poglavlja toga romana – „Hajduk”, „Mučenik”, „Osvetnik”i „Zavojevač” – razvija se pripovijest o sudbini slavnoga junaka. Pripovijedanje je linearno, s tek rijetkim ekskursima koji najčešće objašnjavaju okolnosti koje dovode do sukoba između hajduka i Turaka.
Romanom „Ili Kuč” Stevan Dučić je, makar i s cijelim vijekom zakašnjenja, stekao status najdoslednijega nastavljača djela Marka Miljanova Popovića. I pored književno–istorijskih vrijednosti, Dučić tim romanom nije ni izbliza dosegao izvornost Popovićeva kazivanja. Ni vještinu pripovjednoga uobličenja drugog velikog klasika crnogorske proze – Stefana Mitrova Ljubiše.”
Stevan Dučić je veliki trud uložio i u sakupljanje narodnog književnog blaga, naročito epskih pjesama i pripovjedaka. Sačinio je dvije zbirke epskih narodnih pjesama koje je 1912. godine predao Srpskoj Kraljevskoj Akademiji. Prva od ovih zbirki nosi naslov „Junačke narodne pjesme iz brdskog plemena Kuča u Kraljevini Crnoj Gori” i u djelovodniku Akademije, evidentirano je pod rednim brojem 202. Ova zbirka objavljena je 2008. godine u Podgorici kod izdavača ITP Unireks, a priredili su ju prof. dr Jovan Čađanović i Dragoljub Draško Vulević, dok je obimni predgovor napisao prof. dr Jovan Čađenović.
(NASTAVIĆE SE)