-Priredio:Miladin Veljković

Sudeći na osnovu Vukovog zapisa, upravo u tom periodu, neposredno po završetku Kočine krajine, poslije povlačenja austrijske vojske iz Srbije, pošto se predao Turcima – vjerovatno u jesen 1791 – Đurkov sin Petar je postao resavski knez. On se, kako kaže Milan Đ. Milićević, isticao kao veoma inteligentan, hrabar i bogat čovjek, pa je na taj položaj izabran zahvaljujući ugledu i uvažavanju koje je uživao u cijeloj Resavi.
Međutim, pokušaji sultana Selima da unese izvjesne promjene izazvali su nezadovoljstvo konzervativnih i reakcionarnih krugova, naročito janjičara koji su, prišavši vidinskom paši Osmanu Pazvanogluu, odmetniku od centralne vlasti, uporno pokušavali da se vrate u Beogradski pašaluk. U početku, odbijajući da se miješaju u borbu između Turaka, Srbi su najzad morali da postupe po naređenju novog beogradskog vezira Hadži Mustafa-paše, koji je iskreno nastojao da učini kraj zlostavljanju „raje” i uspostavi red u pašaluku, i da mu priteknu u pomoć. Kao nagrada, uslijedilo je uvođenje narodne samouprave. Pošto je uspostavljanjem tog novog uređenja 1793. i 1794. bilo predviđeno da narod bira svoje organe vlasti – knezove i oborknezove, a paša samo da ih potvrđuje, na položaju resavskog poglavara morao je biti potvrđen i knez Petar. U sukobima koji su još izvjesno vrijeme trajali između pristalica i protivnika Selima III on je ostao na strani sultana, ratujući protiv janjičara. Budući da su Srbi ponovo priskočili u pomoć Hadži-Mustafi, angažujući se u odbrani Beograda, paša je morao učiniti nove ustupke, u vidu proširenja već dobijenih povlastica. U sjećanjima prote Mateja Nenadovića ostalo je zabilježeno kazivanje njegovog oca da se „najstariji i najpametniji knez u Srbiji”, kako je Vuk opisao kneza Petra, nalazio među srpskim knezovima koji su se sa pašom dogovarali o proširivanju autonomije. Kao rezultat tih dogovora uslijedilo je potvrđivanje oborknezova u dvanaest nahija i proširivanje njihovih nadležnosti pravom i obavezom prikupljanja državnih dažbina; izabran je vrhovni knez koji je bio nadređen svim ostalim nahijskim knezovima i čija je dužnost bila da prikupljen porez predaje beogradskom paši. Položaj vrhovnog kneza, koji je trebalo da predstavlja neku vrstu spone između poglavara nahija i turskih vlasti, zauzeo je Petar iz „Velikog Mostara”, odnosno Ćuprije, dakle – resavski knez. Međutim, osim u austrijskim izvještajima koji govore o ovom proširivanju autonomije iz aprila 1796, na instituciju vrhovnog kneza istraživači više nijesu nailazili u izvorima. Smatra se da, iako je vrhovni knez izabran, turske vlasti nijesu dozvolile uvođenje takve ustanove, tako da ona, izgleda, nije zaživjela.
Kako bi sačuvali teško stečene povlastice Srbi su morali ostati vjerni Mustafa-paši i ratovati protiv janjičara. Radi toga je stvorena srpska vojska koju je u borbama kod Jagodine i Ćuprije 1797. i 1798. godine predvodio resavski knez. No, knez Petar nije samo vodio bitke. Jednom od uredbi kojima je trebalo poboljšati položaj Srba u pašaluku i pridobiti ih na stranu centralne vlasti protiv pobunjenih janjičara bilo je odobreno podizanje crkava i manastira. Narod je, sa svojim sveštenicima i knezovima, odmah prionuo na obnovu vjerskih zdanja. U tome je učestvovao i resavski knez, zauzevši se za obnavljanje crkve u Vrbovcu, selu u moravskom okrugu, 1796. godine.
Petar iz Gložana knezovao je, da ponovo citiramo Vuka Karadžića, sve dok ga dahije, preuzevši vlast krajem 1801, poslije nekoliko godina nijesu posjekle. Da je upravo taj srpski vođa bio jedan od onih koji su stradali u sječi knezova, nalazimo potvrdu i kod Petra Jokića. Janićije Đurić je bio još precizniji, sjećajući se da ga je ubio ćuprijski vojvoda. Najpodrobniji
opis smrti Petra iz Gložana dao je M. Đ. Milićević. Prema njegovom kazivanju, knez je početkom 1804. otišao u Ćupriju da odnese danak, ali su ga Turci uhvatili i ubili kod mosta na Ravanici. Njegovu glavu odnijeli su u Beograd, a tijelo, koje su bacili u rijeku, dospjelo je u Moravu. Mrtvog kneza, kada ga je rijeka izbacila, prepoznali su po odjeći i prstenu seljaci iz Krušara kod Ćuprije. Porodica je zatim preuzela tijelo i odnijela ga na Mijailovac, omiljeno mjesto svog najuglednijeg člana na njegovom imanju, da bi ga, pošto je tu opjevan, sahranila na gložanskom groblju. U vrijeme M. Đ. Milićevića na grobu je još postojao kameni krst, ali na njemu nije bilo nikakvih zapisa koji bi upućivali na to ko je u njemu položen.
Jedan od čelnih ljudi Srbije krajem 18. vijeka, Petar iz Gložana životom je platio, kao i mnogi drugi Srbi njegovog vremena, poznati, ali i oni manje znani, borbu za slobodu i dostojanstvo svog naroda. Sudbina tog junaka, zanemarenog u nauci i potisnutog iz kolektivnog sjećanja, ni danas nas ne ostavlja ravnodušnim, pokazujući da pobjeda nije moguća bez žrtve: stradanje resavskog kneza utrlo je put stvaranju nezavisne srpske države, a njemu obezbijedilo mjesto u Panteonu srpskih velikana.(NASTAVIĆE SE)