- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

U ovakvim životnim dramama, kada se čovjek raspolućuje i dvoji na nejake i postojane, na nedostojne i gorde, vrlo je opasno ne izbjeći tu crno-bijelu konstrukciju iliti skicu. Cenevskom, međutim, ta nesrećna Ijudska situacija nije cilj, nego samo povod da se posveti tragici čovjeka i društva uopšte. Izdajstvo, razumije se, ne može biti ugled, ali, izazvano brutalnošću, nije manje ljudsko. Gdje je zapravo granica loma čovjekovog karaktera!? Otuda u filmu osjećanje i misao o integralnosti tragike čovjeka, svejedno što je etički diferencirana. Ta ideja bi, bez sumnje, dobila u snazi i izrazitosti da je psihološki nešto kompleksnije razmatrana, i da je priča po motivima nešto bogatija. Otuda deskriptivnost filma, koja je varijacijama nasilja, prijetila katkad emocionalnom zasićenošću, ako ne i monotonijom. Etička vrlina djela je i u tome što je primjenjivo svuda i na sva doba u kojima čovjek, svejedno zbog čega, gubi osjećanje svoga ponosa i principa.
Ukoliko je pri tome iskušenje manje, utoliko je njegovo ogrešenje veće. Uostalom, možemo vrlo utemeljeno naći dodir i osjećaj u ovom fimu i po onome što su ljudi i danas.
Kiril Cenevski rođen je 1943. u Skoplju. Apsolvirao je Arhitektonsko-građevinski fakultet skopskog univerziteta. U kinematografiju je ušao 1968. godine kao pomoćnik reditelja na igranim filmovima. Autor je nekoliko uspjelih televizijskih emisija. Debitovao je filmom „Crno seme” za koji je dobio više društvenih priznanja i nagrada. Bio je veoma aktivan u staleškim organizacijama filmskih radnika. Pored režije igranih filmova bavio se i pisanjem scenarija.
Sedamdeset i prva je bila za tadašnji domaći film godina dosta primjetnih i estetskih previranja, nedoumica protesta, rasprava o politici, cenzuri, erotici, potpuno oprečnih htjenja, obezvređivanja, ali i sasvim neočekivanih stvaralačkih htjenja uz nemoć ispoljenu kod nikih poznatih reditelja. Filmovi „Wr. Misterija organizma” Dušana Makavejeva, „Maškarada” Boštjana Hladnika, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” Bahrudina Bate Čengića, „Buba Šinter” Milana Jelića i „Miris, zlato i tamjan” Ante Babaje bili su najčešće predmet oprečnih analiza, pa i otvorenih konfrontacija. Ako se tome doda da je uz ova djela javnosti bilo predstavljeno i nekoliko potpuno promašenih filmova, koji nijesu uspjeli da se izdignu iznad pretencioznog kiča, ostaje razumljiva dosta široka saglasnost o vrijednostima filma „Crno seme” u to vrijeme mladog makedonskog reditelja Kirila Cenevskog. Ovaj, do tada sasvim nepoznat, reditelj nije pripadao nijednoj od grupa koje su nastojale da daju ton i utiču na ondašnja domaća filmska kretanja u domenu igrane produkcije.
Bio je čovjek sa strane, pa je bez teškoća prošao mimo svih tih konfrontacija, kod kritike nije izazvao nikakvu podozrivost, zadobio je povjerenje u kome je moglo da se raspravlja o „Crnom semenu” daleko trezvenije i objektivnije nego o djelima Makavejeva i Hladnika. Odmah je bilo zapaženo i istaknuto da u domenu izraza predstavlja onu srednju liniju koja se kretala između pomodnosti i akademizma, prihvatljivu za mnoge sineaste.
(Nastaviće se)