-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Cenevski zato ne ostaje kod tog opisa psiholoških reakcija i nasilja u svim njegoviim oblicima, već nastoji da stvori stanje u kome ćemo lakše razumjeti ovu apsurdnu situaciju. Jer i oni koji potpišu priznanje da su komunisti ili da izražavaju lojalnost, još su u goroj situaciji – ta dokumenta se uzimaju kao dokazi krivice i opravdanje i za ono najgore. Nikom od njih nije izrečena presuda, ne zna se koliko će trajati ovo mučenje, stalno se obećava povratak, ali se nove kazne izriču bez ikakvog povoda, a ubijanje je dozvoljeno kada god to smatra za potrebnim neko od ovih mučitelja.
Po onom što se čini na tom golom i pustom ostrvu logor podsjeća na poznata nacistička mučilišta za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jer, krvnicima u uniformama nije dovoljno što izlažu te bespomoćne ljude velikim žegama, vjetrovima, što im uskraćuju vodu, daju presoljenu ribu i nude more radi gašenja žeđi – potrebno je neprekidnim represalijama ne samo razoriti ponos, karakter, svijest, već zaći i u instinkte samoodržavanja i u tim ljudima unišititi sve ono što određuje njihovu ljudsku prirodu.
Njima se ne vjeruje ni onda kada su potpuno fizički slomljeni ili kada jedva opstaju na granici između života i smrti. Dok god su živi pretpostavlja se da su neprijatelji i da je moguće da se u njima iznova začne otpor, nacionalni ponos i ljudsko dostojanstvo. Otud je život postao sinonim za sve ono objektivno što treba uništiti. Za krvnika kakav je Maki smrt je ono najlakše što bi za sve ove kažnjenike bez grijeha bilo možda rješenje, ili spas. Zato se ona i odlaže kod onih za koje se pretpostavlja da su najčvršći i da ih je najteže slomiti. Uzalud Done ponavlja da je običan seljak koji voli svoju zemlju i svoj život i da nema nikakve veze sa politikom. Ali njegovo dostojanstvo i prkos su one vrline koje ne mogu da podnesu ovi krvnici i zato ga izlažu posebnim mučenjima. Ali, u tom razrađenom i atavističkom mučenju, kulminaciju predstavlja ono što čine sa Parisom. Vezuju ga u vreću zajedno sa mačkom i potapaju u vodu. Mučno je posmatranje onog što se zbiva, i tek kada prestanu da se nad površinom vode stvaraju mjehurići pada odluka da se izvuče vreća. Prizor koji slijedi je užasavajući – polumrtav i unakažen Paris drži u ustima zadavljenu mačku. Ta agresivnost kao da želi da prevaziđe sve dosadašnje poznate metode uništavanja čovječjeg duha i ovdje ima zaista izuzetno moralno dejstvo. Efekat koji želi da postigne sasvim je suprotan, jer osuđenici shvataju da su s one strane života i da je mnogo časnije umrijeti nego se pokoriti ovim krvnicima. Sloboda koju oni nude nije sloboda, u njoj čovjek ne može ni da shvati a kamoli prihvati svoje postojanje. Bilo je tu pokušaja bjekstva, nekontrolisanog očajanja, pokušaja da se zajednički odupru tom nasilju, pa u filmu dominira mučnina iz koje gotovo da nema izlaza.
U svojoj režiji Cenevski se ne zaustavlja samo na slikanju psiholoških reakcija na ovako drastično ispoljenu agresivnost. On i nju shvata kao element ljudske prirode, određene stavove o životu i slobodi. Stoga se donekle u samom nasilju neutrališu ideološki elementi, subjektivna rediteljska osjećanja, pa je moguće da se i takvim elementima, koji najčešće bude odvratnost i netrpeljivost, ili asociraju na monstruoznost i užas, komponuju kadrovi koji, bez obzira na taj unutrašnji sadržaj, sadrže rafinovan odnos elemenata i potrebnu snagu kojom se intenzivira njihovo djelovanje.
(Nastaviće se)