-Piše: dr Vukić Ilinčić

U drugom poglavlju, pod istoimenim naslovom, Selhanović, između ostalog, kaže da je uporedo sa izgradnjom i učvršćivanjem novog sistema, u Jugoslaviji započeo proces stvaranja nove društvene svijesti, koju je trebalo „utemeljiti na sadržajima i vrijednostima komunističke ideologije“. Komunistička partija je, kako su isticali, željela da stvori „novog čovjeka“, čije će mišljenje, uvjerenja i opredjeljivanje počivati na vrednosnom sistemu partijske ideologije. Komunističkoj vlasti, odnosno partiji, trebali su sljedbenici i istomišljenici, a pošto se radilo o totalitarnom sistemu, poželjna je bila „apsolutna većina novih vjernika i sljedbenika“. To je bio uslov, ne samo funkcionisanja vlasti, već i sigurnost te vlasti.
Komunistička ideologija imala je svoju zavodljivost koja je počivala na nekoliko načela. Ta ideologija poslije Drugog svjetskog rata počivala je na dogmi o socijalizmu kao najidealnijem, najhumanijem i najpravednijem sistemu, koji će za kratko vrijeme donijeti ekonomski prosperitet i blagostanje. Prihvatanje ovog osnovnog ideološkog polazišta nove vlasti nastojalo se olakšati plasiranjem ideja koje mu idu u prilog ili ga potvrđuju. Jedna od tih ideja bila je ona o Sovjetskom Savezu kao zemlji u kojoj je socijalističko uređenje donijelo epohalni napredak, i o Staljinu kao njegovom generalnom vođi. Primjer Sovjetskog Saveza svjedočio je o uspješnosti i pravednosti socijalizma, a sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin bio je „oličenje najdoslednijeg i najmudrijeg borca za prava naroda i radničke klase“. Iz tih razloga je u cjelokupnom javnom životu komunističke Jugoslavije „idealizovano i prekomjerno izdizano“ sve ono što ima veze sa Sovjetskim Savezom i Staljinom.
„Ista ideološka matrica, osmišljena u političkom centru nove komunističke vlasti, važila je od 1945. godine i u Crnoj Gori. Ali, za razliku od ostalih federalnih jedinica nove Jugoslavije, ovdje je ona naišla na specifično socijalno i mentalitetsko tlo, i posebno na drugačiju istorijsku i političku svijest.“
U odnosu na ostale republike nove Jugoslavije, tlo za novu ideologiju bilo je najpogodnije u Crnoj Gori, koja je tradicionalno bila opterećena problemom socijalne pravde, stradanja i siromaštva. Još kad su u okviru te ideologije svoje mjesto našli Sovjetski Savez i Staljin, uporište komunističke ideologije „bilo je potpuno“. Obični ljudi i oni koji nijesu bili naklonjeni komunistima htjeli su da prepoznaju u tome vjeru u „majku Rusiju“, što je u Crnoj Gori imalo viševjekovnu tradiciju. Sovjetska država je „slovila kao odana zaštitnica i siguran oslonac“, pa se smatralo i da će pomagati kao i carska Rusija. Uz to, Rusija je bila zaštitnik pravoslavlja, a njena nasljednica „spasitelj čovječanstva i tvorac blagodeti socijalizma“. Zvanična štampa uvjeravala je javnost da je ljubav prema SSSR-u jača od drugih jugoslovenskih republika, čak i da djeca od malih nogu vole Rusiju. Na jednoj priredbi četvorogodišnja Zagorka Radonjić je recitovala pjesmu: „Ja sam mala uju-ju,/i ja volim Lusiju“. Drugim riječima, „ljubav prema Rusiji (Sovjetskom Savezu) je kod Crnogoraca urođena“.
U Crnoj Gori je stvaranje kulta Sovjetskog Saveza i Staljina počelo s prvim danima komunističke vlasti. Slavljeno je i glorifikovano sve što je sovjetsko i sve što asocira na tu zemlju. A sovjetski vođa, personifikacija jednog sistema i jedne zemlje – prve u kojoj je pobijedila radnička klasa – dobio je status božanstva. Uspostavljanje bliskih odnosa sa SSSR-om za crnogorsko rukovodstvo bilo je, kako je pisalo u jednom partijskom dokumentu iz 1945. godine, „ostvarenje vječitog sna Crnogoraca“, odnosno, smišljeno je poistovjećivano sa ljubavlju crnogorskog naroda prema Rusiji.
Glavni propagatori kulta Sovjetskog Saveza i Staljina bili su vodeći ljudi nove vlasti u Crnoj Gori. Povodom kapitulacije Njemačke, prvi čovjek Komunističke partije Crne Gore Blažo Jovanović, na mitingu u Podgorici u maju 1945. godine, posebnu zahvalnost odao je sovjetskoj armiji kao „spasiteljici čovječanstva i njenom genijalnom vođi, maršalu Staljinu“.
Blažo Jovanović je i drugim povodima iskazivao svoje divljenje prema Sovjetskom Savezu i Staljinu, namećući tako, kao najuticajnija ličnost toga vremena u Crnoj Gori, „poželjni oblik emotivnog odnosa prema državi i vođi najveće zemlje u svijetu“. Da bi djelovao prisnije i tradicionalnije, on je prvu komunističku zemlju nazivao kako je običan svijet odavno nazivao u Crnoj Gori – „Majka Rusija“. On je pritom Rusiju predstavljao narodu Crne Gore onako kako je to činio i knjaz/kralj Nikola, nazivajući je crnogorskom zaštitnicom. Jovanović je „služeći se ruskim kultom, raspirivao kod Crnogoraca osjećaj moći, tvrdeći da će Jugoslavija, zajedno sa ostalim slovenskim narodima koji su okupljeni oko `majke Rusije`, odlučivati o svim bitnim pitanjima u svijetu“.
O razlozima crnogorsko-ruske bliskosti i crnogorske ljubavi prema Rusiji, Blažo Jovanović je nadahnuto govorio i u drugim brojnim prilikama, kao prilikom dobijanja visokog sovjetskog odlikovanja 1945. godine: „Ovo odlikovanje od Sovjetskog Saveza nama Crnogorcima je najmilije, najdraže i najbliže. Crnogorski narod i prije ove borbe mnogo je volio braću Ruse. Postojale su žive veze. U ovoj borbi ta ljubav postala je neizmjerna, postala je velika. To je ogromna ljubav i ta ljubav ostaće vječna između crnogorskog naroda, između naših naroda i naše majke Rusije. Svaki pošteni rodoljub Crne Gore je osjećao da fašisti napadaju njegovu otadžbinu kad napadaju veliki Sovjetski Savez.” Najposlije, Jovanović konstatuje, da bi bez „prve zemlje socijalizma i Crvene armije, svi narodi godinama bili robovi fašističkih osvajača, te da bi vjerovatno bili potpuno uništeni“. Blažo Jovanović je ustvrdio da je Rusija bila ne samo spasitelj čovječanstva, već da je „u najtežim trenucima crnogorske prošlosti imala istu takvu ulogu“ – prilikom proslave 100-godišnjice prvog izdanja „Gorskog vijenca“ (1947) – dodavši i to da je „bratski ruski narod uvijek predstavljao oslonac i nadu slobodarskoj misli“.
(NASTAVIĆE SE)