-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pijaća voda na Cetinju, takozvana „ozovica“, prosto je ljekovita, i na najvećoj žezi hladna je i pitka. Kad god sam je se napio, imao sam apetit i za jelo. Blagodareći crnogorskim lijepim i bogatim pašnjacima ovčija i jareća mesa bilo je u izobilju, a i dosta jeftino, dok je velika oskudica bila u hljebu i soli, a pogotovo u soli, a neslano meso prosto se nije moglo jesti. A bez hljeba se ipak, donekle moglo jesti, bilo pečeno ili vareno.
Crna Gora nije imala svoje solane, iako je Ulcinj podesan za istu. Crna Gora je prije rata svu potrebu uvozila većinom iz Austrije. Po objavi rata, trgovina sa Austrijom je obustavljena, a sa Italijom nije bila uspostavljena. Stoga je svega u njoj manjkalo i oskudijevalo se u svačemu.
Na Cetinju, u samom podnožju Orlova Krša, a u neposrednoj blizini Dvora, nalazi se manastir i u njemu su za vrijeme rata bile smještene mošti Njegoševe, a poslije rata su iste prenijete i položene na samom vrhu Lovćena, koji je na 1.796 metara nadmorske visine.
Na istočnoj strani Cetinja nalazi se Dvor, a iza dvora pruža se prema istoku divan perivoj po kojem su se šetali članovi dvora i njihova svita.
U istom perivoju, kada je knjaz Mirko bio još dijete od svojih 10 godina zabavio se igrajući se sa svojim igračkama, perjanik Jakov Aleksić videći ga gdje se zabavio igračkama, privukao se neopažen do jednog grma i opalio svoju kuburu u vazduh preko glave knjaza Mirka! Iznenadni pucanj, uplašio je knjaza Mirka tako da je vrisnuo u plač što je jače mogao. Ostali perjanici i dvorski članovi, čuvši pucanj i dreku Mirkovu, brzo su stigli na lice mjesta, a u tom je došao i sam kralj Nikola misleći da je pokušan atentat na knjaza Mirka te drhćućim glasom upita:
– Šta učini, Jakove?
Jakov utišujući dijete reče: – Vala niš` Gošpodaru.
– A ko je to puca`? – upita ga kralj Nikola.
– Ja Gošpodaru, šćao sam da vidim kakav će junak biti, skrio sam se onđenak da me ne vidi i opalio sam u vazduh iz kubure, pa eto dere se ka` da sam mu glavu odšjeka.
– Pa šta misliš hoćel biti junak? – upita ga kralj.
Jakov otresu glavom i reče: – Vala još Gošpodaru, ne vredi ni koze!
Sa sjeverne strane, nalazi se zgrada Ruskog poslanstva, koja je obrasla u zelenilu.
Isto, na sjevernoj strani Cetinja ima poveća poljana u kojoj je podignuta vojnička kasarna, a nad samim vratima na glavnom ulazu u kasarnu – uzidani su stari topovi u vidu slova N. I. što znači: „Nikola Prvi“, a umjesto dvije tačke uzidane su dve topovske kugle iz starih vremena.
Pored naprijed naznačenih zgrada, Cetinje ukrašavaju Francusko poslanstvo, Austrijsko i Italijansko, kao i Vladin Dom koji također daje ukras cijeloj varoši, a u kojem je domu kada je Austrija objavila rat Srbiji 28. jula 1914. god. bila sazvana narodna skupština. Vlada Nj. V. kralja Nikole, izašla je pred narodne poslanike sa pitanjem šta da se radi Austrija je objavila rat Srbiji, a Crna Gora nije spremna za rat. Čuvši to narodni poslanik pop Stanko Obradović ljutito doviknu vladi: „Prvi metak koji su Austrijanci ispalili na Beograd objavio je rat cijelom srpskom narodu! Šta čekate, Crnogorci? Za mnom ko je Srbin“. Uze svoju kapu i izađe iz skupštine.
I sam crnogorski narod na prvu vijest da je Austrija objavila rat Srbiji, i seljaci, ostavljali su svoja sela, svoje domove i odlazili u varoš da traže oružje i druge vojničke potrebe, vičući: „Dolje Austrija! Živjela Srbija! Živio rat“! Vidjeći to vlada kralja Nikole I objavila je rat Austriji, poslije čega je austrijski poslanik g. Hupka sa svojim personalom napustio Cetinje i otišao u Kotor, te je odmah objavljeno ratno stanje, i nastala je mobilizacija Crnogorske vojske. A 22. decembra 1915. održana je poslednja sednica Crnogorske Narodne skupštine, na kojoj je javno narodni poslanik S. Drljević, pred narodnim predstavništvom i mnogobrojnom publikom (među kojom sam se i sam ja nalazio), javno doviknuo da je vlada kralja Nikole, u sporazumu sa kraljem Nikolom I, izdala srpstvo kao Vuk Branković na Kosovu. Desnom rukom prijeteći vikao je dr S. Drljević, a u lijevoj ruci držao je neke dokumente govoreći da ima crno na bijelo o njihovoj izdaji i da će to sve dokumentima dokazati. Sjednica je bila burna i dupke puna publike. Poslije Drljevićevih riječi nastalo je silno komešanje kako među narodnim poslanicima, tako i među samom publikom.
Želja mi je da me čitaoci ove knjige shvate da mi nije cilj da se upuštam u detalje o politici kralja Nikole I i njegovih povjerljivih doglavnika, koji su bili na kormilu države za vrijeme rata, jer bih o politici koju je vodio Nj. V. kralj Nikola I morao biti mnogo opširniji. To ostavljam da reknu narodu oni koji su bili u bliskoj okolici kraljevoj i koji će to svakako mnogo tačnije opisati, jer su imali priliku da budu mnogo bolje izviješteni o njegovoj politici nego što sam ja imao.
(KRAJ)